Iz Crvenog solitera: Zvao se Said K.

Danima već pratim kako jesen polako osvaja list po list u celuloskoj ulici. Tamo prema nekadašnjoj zubnoj ambulanti (danas staračkom domu). Pokušavam mobitelom svaki dan s istoga mjesta fotografirati (da, kao Harvey Keitel u filmu SMOKE, 1995. prema djelu Paula Austera) nekako da naudim vremenu. Naravno, lišće me zaprepašćeno uočava kako ga jedini uhodim. Snimaka već imam desetine. Samo opterećuješ telefon, veli Lj. Ako je telefon doista “pametan”, kako mu se tepa, već bi trebalo da je shvatio da pokušavaš spašavati – lišće. Vrijeme mi se kezi, pomislim, kao i svakome: 

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M. 
A pravo ime mu je Said K. iz sela Kamičani, kod Prijedora, nestao 14. 8. 1980. godine. Odlutao, imao između 16 i 18 godina, nekomunikativan i usamljeni, bolesni dječak, koji nije znao niti tko je. 
Rođena sestra Šuhra ga prepoznala, u Švedskoj gledajući TV emisiju o nestalima. Pokojni roditelji davali oglase na Radio Prijedor, milicija tražila, ali nikad ništa, pričala uplakana. 
Nikada ga nitko ovdje nije tražio za ovih četrdeset godina, kaže pak doktorica, koja prati Pericu godinama. “On je na mentalnom nivou djeteta, tih, negovorljiv, s deformitetima stopala zbog kojih otežano hoda.” Tako se dječak Perica M. spasio pokolja u Kamičanima iz 1992. u kojem su mu ubili sav rod izuzev sestre, odlutavši u svoje djetinjstvo teškim stopalima. Mezarje u brdu, manje je za šutećeg Pericu M. Vrijeme je ogromno, kaže on, ne želim se vratiti. 

* * * 

Sve bude osvojeno, list po list, duž poteza od Crvenog solitera celuloskom ulicom do stadiona Gomjenice. Dio po dio nas nestaje, sluh, sjećanje, ruke, oči, brzina krvotoka, stopala…Sopstvenu sjenku sami pokopamo prije nego nestanemo. Kao kad se spuštam niz stepenice solitera. Činim to sporo I puštam da mi se pred očima odmotavaju slike koje je njihova jesen davno otpuhala u svenaslikanost. 
Da isprintam fotograije i polijepim zidove? 
Uostalom, svako naše hodanje jest prijenos zemlje s jednoga mjesta na drugo, a na kraju se čudimo planinama zemlje na prsima.
 

* * * 

Kratki rez. Danas je, dragi dnevniče (25. XI 2013.) i u mojem gradu bio T. Meron, najglavniji sudac Tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. I za zločine protiv čovječnosti. Bio je u Tomašici. Na kopovima. Tu je i Danilo Kiš bio 1986. Čim je primio nagradu Skender Kulenović, pa obilazio i on kopove, gledao rudare. Ništa nije izjavio. Mi smo u pozorištu imali probu Kvarteta, Ronalda Harwooda. Čule su se policijske sirene. Ja pomislio da je opet netko poginuo u udesu. Kad nije. Čuvaju Merona. 
Uvečer sam, dragi dnevniče, bio u kavani MD (pominjane već MRTVE DUŠE) koja je gotovo u Gradskom pravoslavnom groblju. Ulaz u groblje i ulaz u Mrtve duše su doslovce par metara udaljeni. Padao je snijeg i pisao sam. Mobilnim telefonom sam provjeravao ima li WF.
Sutra ću ti pisati opet, dragi dnevniče.

U Mrtvim dušama nema interneta. Kače nam se ljudi kad dođu na groblje, kaže konobarica. 

* * * 

Sin nekog balkanskog tajkuna, prije par godina, ubio djevojku koja ga je ostavila. Odmah potom i sebe. Danas na autoradiju slušam reklamu - u očevom restoranu organiziraju proslave vjenčanja.
Vrlo povoljno. Ljubav vas zove, obrušava se glas reklame.
Alija Isaković negdje piše - čovjek se može opredjeljivati samo za ono što nije. Nikako za ono što jest. 

* * * 

Procijediti suzu bijelom gazom sljepoočnice.
Ništa se u Prijedoru ne zove više po Miri Cikoti, narodnoj herojki, obješenoj od ustaša u centru Prijedora, sredinom 1942. godine. 
Postoji još keksara “Mira” u okviru hrvatskog konzorcija “Kraš” iz Zagreba. I istoimeni rukometni ženski klub. Ime su osnovnoj školi promijenili s izlikom da narodna herojka nema ništa s prosvjetom. (Ali eto ima s keksom i ženskim rukometom). Tužno je i strašno revizionizirati najsvjetlije primjere antifašizma u Krajini ili Prijedoru ili bilo gdje, no Mira Cikota samo dijeli sudbinu Šoše Mažara, Esada Midžića, Save Kovačevića, pa i samoga doktora Mladena Stojanovića, Muharema Suljanovića, Petra Mećave…
Vrijeme je ogromno, doći će dani kada nam se neće htjeti vratiti. Jedan cvijet za njih, dva tužna žuta lista. 

* * * 

Stoljeće je od objavljivanja “Tractatusa Logico-Philosophicusa” Ludwiga Wittgensteina (1889 – 1951), jedinog djela koje je za njegovog života ugledalo svjetlo dana, kako se veli. Magično djelo genija, nevjerojatnog čovjeka potpuno fascinantne biografije, sada je dakle stogodišnjak. 
Sam Wittgenstein kasnije je opovrgao mnoge teze u Tractatusu, što samome djelu ne znači gotovo ništa. Čak niti danas ne postoji konsenzus o tome kako uopće razumjeti Wittgenstainovo djelo. Strukture jezika, značenja riječi pri njezinoj upotrebi unutar jezika, sama područja koja su duboko uvezana s poetskim i nezamjenjiva literatura svakome tko se samurajstva u jeziku laća. 
Fascinanatan život bogataškog sina, krštenog katolika iako židovskog podrijetla, seoskog učitelja kojem su se tri od četiri brata ubila, kojemu je četvrti brat ratni invalid bez desne ruke i usprkos tome svjetski poznat pijanist, život genija koji se odriče očeva bogataškog naslijeđa, koji u rovovima austro ugarske vojske u ratu piše bilješke za Tractatus, koji se bavi vrtlarstvom, šutnjom…
Tractatus već stotinu godina budi polemike, rasplamsava jezičke logičke igre, uči kompleksnosti , kontradiktornosti u značenjskim poljima, postavlja bučno pitanja govora, razumijevanja i smrti. 
Knjiga je to koju nosim sa sobom decenijama, iznova i iznova je iščitavajući u borbi sa sopstvenim demonima u osjetilnosti jezika. 

Mali citat: 
“6.36311 Da će sunce sutra izaći – to je hipoteza; a to znači: mi NE ZNAMO da li će izaći”. 

U Crvenom soliteru već danima ne radi mali lift I nitko u njemu ne može poginuti.
Sad se guramo u velikom, usred epidemije.

(zurnal.info)