Iz Crvenog solitera: Mali, tužni kesten

Zapravo sam tek prije dvadesetak dana, u Novom Sadu, stvarno, fizički, upoznao dragu Aleksandru Rašić – Radosavljević, njezinog supruga Ivana koji (između ostalog) sada uređuje i Beogradski književni časopis, ljude koji tvore Književnu radionicu Rašić. Koji su objavili oba romana. Drugi nas je zajedno vodio do finala NIN-ove nagrade za knjigu godine, 2020.
Časni, veliki ljudi, koji, svemu baš usprkos, objavljuju autore s prostora tzv. ex-Jugoslavije, izvlače mlade autore s margine, trude se da i srpska književna riječ dođe do svakoga koji govori ovaj naš jezik. Događa se upravo toplinski val i Sterijino pozorje, (Schindlerov lift sada je predstava Kamernog teatra iz Sarajeva), a mi u klimatiziranoj knjižari Zenit, u Novom Sadu, pijemo zeleno pivo i gledamo se. Sestra, koju nisam vidio nekoliko godina, rekao bih kada bih opisivao bolje taj susret.
Aleksandra je (odnosno Književna radionica Rašić) objavila i Schindlerov lift i Što na podu spavaš, a evo uskoro će i Noćnu stražu – za tzv. srpsko tržište.
Svo vrijeme komunicirali smo mailom, facebookom, viberom…
Dan kasnije, u Beogradu, u parku na Tašmajdanu, dok pijemo limunadu, nailazi Božo Koprivica, koji je noć prije viđen na izvedbi Schindlerovog lifta u CZKD. Sve od Beograda Aleksandra mi servira na dlanu. Njoj i Boži pokazujem malu Davidovu zvijezdu koju nosim oko vrata, a koju je jednom kupio Danilo Kiš. Brbljam o zavjetu progonjenom. (Novi Sad je ovacijama ispratio predstavu Schindlerov lift! Tako i Beograd.)
Mali tužni kesten.
Divlji kesten.

* * *

Nakon Novoga Sada i Beograda, stižem u Sarajevo, na 6. Bookstan, početkom srpnja.
Kao i svaki put bilo je zanimljivo, ako se samo odbije taj nesnosni toplinski val, koji me prati na ovoj mini jugoslavenskoj turneji predstave Schindlerov lift i predstavljanjima romana Što na podu spavaš, te nove zbirke priča Noćna straža u izdanju zagrebačkog Buybooka. Ponovno srećem Vanju, Ladu, Igora, Damira Uzunovića (koji je objavio izvrstan roman) Sefketa s Autobusnim bilješkama, Almira Imširevića, Kaplana (koji je izvrsno vodio naš razgovor), Ademira Kenovića, napokon upoznajem Semezdina Mehmedinovića, zadivljeno ga promatram, njegovu tihu rečenicu… Tu je i Teofil Pančić i Vlada Arsenić, Velibor Čolić, Nenad Veličković, profesori Bosto i Kazaz, pa Marina Vujčić, Drago Glamuzina, Zoran Ferić, Damir Imamović, Dino Šaran, Aleš Kurt, Đorđe, Ivana, Bure, Hare, Boris, pa redateljka Selma Spahić, pjesnikinja iz Rusije Jahina Guzelj, pjesnik iz Amerike John Freeman…
Puno vreline. Teatar mora znati migrantske nakane.

* * *

Posjetio Učitelja na obroncima Fruške gore, u maloj porti pod višnjom. Uz jaku rakiju možemo šutjeti, pa smo se i spustili do Dunava, i vidjeli skelu kako se Dunavom vuče u vreo lipanjski dan.
Wiettgenstein piše da čovjek ne može govoriti istinu, dok ne savlada samoga sebe. A savladavanje sebe nikada nije gotov posao, pa je istinu još teže govoriti. Od Učitelja sam saznao za tišinu. I za sopstvenu šaku blata njegovanu u saksiji sebe, iz koje se porodi, u blatnoj klici, veličanstven cvijet, iz borbe pri savladavanju sebe.
Šutim Učitelju kako je najveći problem srpskog, hrvatskog I bosanskog jezika što se međusobno razumiju, a ne žele to baš uvijek. Leon Weiss mi poklanja dvije svoje knjige, dva samizdata, dva dragulja. Krhki zapisi umjesto umorne suze. Na osami, uz Iru i Hanu, Leon polako korača niz višnjik. Onaj koji vidi već je viđen od Učitelja.

“Jer sada vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice.”
(1. Korinćanima, 13.12)

* * *

Najgore su nesanice. Znamo to mi PTSP-ovci, svi odreda. Čujem cijele stihove kako se odvaljuju kao glečeri od cjeline, od većeg leda. Koji je ogroman i nezagrljiv svijet. Pa se u nesaničnu košmaru smjenjuju mreže iz Srpske drame, i jezerce iz Galeba, i krstovi iz Duplog dna, kavez iz Grobnice za Borisa Davidoviča, ispletena velika krletka iz Galeba, cipele iz Čekajući Godota, dugi kaput Raskoljnikova u Prijedoru, (koji je dvije žene ubio kao muhe, jer je mislio da ima pravo, da su one bezvrijedne)….
I u snu sletim na plato karlovačke kasarne JNA, na Mekušju, 1987. dok stojimo mirno na himnu Hej Slaveni, sve regruti, goli do pojasa nakon jutarnje fiskulture, dok po nama tuče sitna kišica i nošena vjetrom zasipa nas kao pahuljičan roj. Zastavu dvojica podižu na jarbol.
Odmah potom mladi poručnik V. Klasan na peti se okreće, i zauvijek mi ulijeće u sjećanje.

Budim se. Ipak sam spavao. Divlji kesten na nahtkasni, uz ručni sat i “Knjigu o letenju”.

* * *

Ljeto je bilo strašno vrelo. Pored mene je, kroz Prijedor, prošlo preko 100.000 ljudi, Srba, ljudi Srba, izbjeglica pred hrvatskom vojnom akcijom.
Ljudi plaču, traže vode. Nailazi traktor koji vozi starac. Otraga, na prikolici, baka sjedi pored mrtvačkog sanduka prljavog od zemlje.
Unutra - prošle godine poginuli, jutros rano iskopani sin.

Hoćeš li vode, bako, pitam.
Nećemo, nećemo, veli, ni ja, ni mali.

(zurnal.info)