Iz Crvenog solitera: Puževi vruće zemlje

U ulici pored Sane, nekad Partizanskoj a danas Srpskih velikana, poginuo je dječak na biciklu, četrdeset metara od mjesta na kojem pijem kavu i promatram rijeku. Udario ga je auto, pri velikoj brzini. Možda nekih dva sata nisu puštali muziku u kafiću. Već predvečer treštali su miksovi narodnjaka, kao da se ništa nije dogodilo. Imamo mi u sobi isto Isusa na križu, rekla je Klara, njega skidamo samo od krečenja do krečenja.

* * *

Borimo se za srpski jezik i ćirilicu. Ali je ipak u Prijedoru - Garden fest, i to u Ljetnoj bašti. Također je - Prijedor OPEN, Otvoreno prvenstvo Prijedora u tenisu, ili Kozara ultra trejl, a ne Trke na Kozari. Lift je Šejkin simbol Grada. Bilokoji lift, marke DAKA, marke SINGERICA… Stoji zid u gradu. Opržen novom smrtovnicom djeteta.  

* * *

Transgresija, prekoračenje. Pinokio je prekoračeno meso. Pogledaj koliko je lakše zamisliti pakao nego raj, kaže Lj. Dva, tri neba odavde, sve je drukčije i tiše. Zatim je pala kiša. Vidim da je dosta puževa izašlo na mokru zemlju, vruću.  U susret mi idu dvojica dječaka i redom gaze puževe na trotoaru, koji prskaju i pište kao orasi. Kažu mi uredno - dobar dan. Nijedan nijednom to ne učini. Da prekorači meso, da omogući Pinokia. Pliš na meni mesovno se drži za kosti, znoji se.

* * *

Prvo je bio pionir, položivši zakletvu u fiskulturnoj dvorani stare osnovne škole Mira Cikota, onoj baraci kod Električnog. Zatim je bio omladinac i vodio pjesmu na dvije ORA-e, nosio zastavu, bio udarnik. Malo kasnije bio je snajperist. U poraću prvo je bio uvažen, a s godinama postajao skitnica, alkoholik, sitni džeparoš. Pa se naglo otrijeznio i otišao u manastir, postao monah, posvetio se svetim knjigama, đubrenju voća, šutnji u dimu tamjana pri zalasku sunca. Jednom je kao starješina osamljenog manastira krstio sutrašnjeg samoubojicu. I odustao.

* * *

Na koncu, gdje smo danas, od rata udaljeni jednu četvrtinu stoljeća. Nigdje. Nismo se pomjerili, niti za milimetar. I dalje nešto svaki dan branimo, netko nam otima, pa mi uspješno to branimo, pa onda oni ponovno nešto nama hoće da uzurpiraju, ali mi to uvijek i na vrijeme spriječimo, zahvaljujući mudrosti onih koji vode nas, za razliku od onih koji vode njih a teški su lopovi. I tako svaki se dan borimo za svoj narod, koji nestaje, osipa se, rasipa, odlazi, ubrzano stari, na periferiji svega, željan svega, zatvoren u omči nemogućnosti da barem vidi more, kao nekad…I, bože moj, šta će zapravo biti s nama, govorila bi moja baka? Ništa, pa već smo ostarjeli, sijedi, bez iluzija…Banalnost i kič, sveobuhvatno mediokritetstvo su nas pojeli kao kancer. Sve što nam se moglo desiti, desilo nam se. Od pionira do veterana, koji su ratovali s drugim jugoslavenskim pionirima/omladincima/veteranima. Ja sam, recimo, davno već otišao. U svijetu koji sam stvorio sam, morao sam prebacivati stvari oko sebe iz profanosti u sopstveni imaginarij, i sve to učiniti svetim. Svijet Crvenog solitera, Taibove baste, Čede Lažova, banalnost dogođenog, svijet metafore, bajke, pozorišnosti, usred poratice koja je ozbiljno riješila da traje zauvijek. Dakle sam otišao, bez osvrtanja. U svoje riječi otišao, svoju sopstvenu Jugoslaviju koju raspadam na rečenice i riječi sa zarezima kad ja to hoću, i nosim zastavu, i udarnik sam. I odustao.

* * *

Ni pčela nije toplokrvna. Kad Božo Koprivica piše o Kišu, on moli da se ne preskače, da se pažljivo čita. Ne pominje Danilo uzalud, viče debelim ušima Božo kao Majakovski, kako Jurij Golec u istoimenoj pripovijesti, prazni pepeljare   (“pepeljare su prazne”). Jer pepeljara je rima čije je žarište – Auschwitz. Jesu li se Eduaed Sam i Pjotr Ravič ikada sreli? Pa naravno nisu, no veže ih očišćeno odlagalište za pepeo - pepeljara, na kojoj piše SYMPHONIA. Nebo je veliko čak i kada dim iz peći kulja. Dim s očevima. Pepeljare se cakle. Od Koprivice se može učiti čitati: Postoji estetska vrijednost Dalipagićevog koša s boka, bez kosti. Hoće li se mijenjati ruži svijet, ako je pčela toplokrvna, pa vrućinu unese u med?

* * *

I ta slika, kad pred izlazak iz masovne grobnice, mladom careviću ostarjela guvernanta odjeva od peglanja vruću košulju. Pa mu je zakopčava oko vrata. On izlazi, kost po kost mu se osvrće, k’o da od matere ide na ženidbu. Ona bešumna ostaje, blago nasmiješena, kao krvna osveta.

(zurnal.info)