Iz Crvenog solitera: Da se raskostimo ko ljudi

Iz Dnevnika, studeni 1997.
„Otac kaže kako ga ulica prema Urijama podsjeća na bolničke posjete i jabuke u najlon kesi. Pretoplo je za studeni. Majka me u zubarskoj čekaonici pita je li listopad oktobar? Rat je kad se najednom ostari, i to od ovakvih slika: crnac na njemačkom tenku NATO-a svira usnu harmoniku na ulazu u Derventu.
Sunce ne misli da ikome zalazi.“

Zapravo, obodi stvari, rubovi za koje se hvatamo. Nečija infuzija presporo kapka. Zgužvava se ugrijana posteljica, iz koje se pomalja prestravljen fetus. Plava venica presijeca mu blijedožutu sljepoočnicu. Glumac igra partizanskog oficira, poručnika OZNE...Garderoberka mu daje čohani šinjel. U istom je pokojni Radenko Bibija glumio majora Katunca koji ne može umrijeti, u predstavi Srpska drama. Glumac iz džepova šinjela vadi zemlju iz te predstave. Zemlja ne misli da je ikome otkopana.

* * *

Ponekad, u dva koraka se veli, prošetam taj kilometar ili dva do pozorišta, od Crvenog solitera. Sve češće samo lutam zgradom hrama, za koji su se toliki tresli od treme. Pusta pozornica i gledalište uvijek su mi bili izvor nemjerljive strave. Izgleda li ovako moja zemlja? Izgledat će?
Biti pak sam u gledalištu, pred praznom pozornicom, još je jezivije.
Biti toliko sam, da ne samo da nema Godota, nego nema ni Vladimira. Sam Estragon, samcat.
Garderobu sam nekad dijelio s glumcima Bilbijom i Stuparom. (Već su sjenke, ima šest godina.) Otvaram im ladice, tek ostavljene sitnice čekaju – dugmad, pertle, ostavljene maramice za skidanje šminke, kreme, kajševi, mastiks ljepilo za vještački brk, istrgnute stranice tekstova s podvučenim riječima. Jedna po jedna odigranost.
Sunce ne misli da ikome dolazi.

* * *

Gluhonijema djevojčica ošišana do glave prosi u centru. Sol u očima spremana za suze, vrati se u ocean.
Lovci POSRNJAVAJU šumu, u kojoj je bila masovna.
Kad god nestane struje u Crvenom, još uvijek odem provjeriti da nije tko ostao u liftu.
„Vi ćete razumeti, moja grofice:
Ovo nije pesma, ovo je tek pepeo pesme. Plač pepela.“ (Brana Petrović)
Zemlja ne misli da je išta zakopala.

* * *

Izbjegli ljudi iz Sirije i Afganistana, zašivaju usta jedni drugima, u znak protesta što im makedonska policija psima priječi prelazak grčko-makedonske granice. Neki izvrnuti Walter Benjamin. Vrtni patuljci s koncem, s krajem na usnama.

* * *

Da se brate raskostimo k'o ljudi, rekao je posve ozbiljan.
On je za to da svatko svoja groblja preseli u entitete.
Trojanje konja počinje mlijekom.

* * *

I, sjećamo se one kažnjene nimfe Eho, pratiteljice Artemide, što je samo jeka glasa. Mark Danielewski u romanu Kuća listova, ovu ideju savršeno alegorizira – jeka je kopija vjernija od originala, jer je glas bez tijela. Tako smisao neke knjige ili bilo kojega teksta, zapravo je posve apstrahiran iz knjige. Ili, recimo to jezikom evangelista, Riječ je odvojena od Tijela. Tako, slijedom, čitanje, shvaćamo napokon, prethodi pisanju. Ili drukčije – prije nego je još išta zapisano, sve je već zapisano. Pa i sam Homer pisao je s pretpostavkom da je sve već zapisano.
Jer, što je ORIGINALNOST? Pa ono što sama riječ kazuje – povratak na izvor. (Verbum caro fastum est. Riječ postade meso).
Ono si što čitaš. Čitanje nas mijenja u ono što čitamo. Urtekst, osnova, bit teksta jest u nama, i doći do njega znači probiti se do sebe u tekstu koji čitamo.

Tako i ako se raskostimo, brate, riječi ostanu biti meso.
I, sve džaba.

* * *

U Brčkom smo, za doba rata, jer je upravo trajala artiljerijska razmjena vatre, morali ostati nekoliko sati u kasarni… Radenko B., ja, malo naše pozorište u maskirnoj uniformi, na putu za turneju po Srbiji. Igrat ćemo tamo predstave, i zauzvrat dobiti krvnu plazmu i materijal za šivenje uniformi, i sve ćemo to u boksu autobusa voziti natrag. Gradić Brčko se sav tresao, budući distrikt, buduća ničija zemlja.

Radenko i ja smo ponavljali tekst. Otvorili smo konzervu s ribom.
Jan Kott je rekao da je bolje ako se glumac koji igra Hamleta, što manje zadržava po garderobama.

* * *

Mala crtica. Godine 1992. u malome kafiću Amadeus, vlasnika Vlade Ćurića, osnovana je umjetnička grupa URBA CULT 92. Kao idejne začetnike mogu pomenuti imena – Rade Vranješ, Vlado Ćurić, Mladen Vokić, Veso Sovilj, Damir Šipka, Predrag Ćurković…
Umjetnička grupa, po uzoru na NSK, pokušavala je na čitav niz načina i različitih umjetničkih praksi, održati budnom svijest o urbanosti grada (ma što to doista i značilo u gradu 1992.). Tako je URBA CULT 92 organizirao izložbe fotografija (Rade Vranješ, Predrag Pega Milašinović), rock koncerte – tada tek osnovan band Tatoo, projektiranje uvećanih foto slajdova “Gradovi Europe noću” na zid zgrade SDK-a, u Prijedoru, bez struje… Male umjetničke sabotaže stvarnosti.
Oko nas je trajalo raskošćavanje, sunce je znalo da mnogima odlazi.

(zurnal.info)