Iz Crvenog solitera: Jedini trostruki izdajnik u Jugoslaviji

U Belzeku, koncentracijskom logoru kod Lublina, od kolovoza do prosinca ’42. bilo je 434 598 Židova.
Preživjeli su Rudolf Reder i Haim Hrizmann.
U parku, pored Crvenog soltera, gledam staricu kako se igra s djetetom u kolicima. Dvoje ih je.

* * *

Na hebrejskom JAKAR je voljeni, a JAKARA voljena. Pored Ljubije Rudnik ima brdo, čija se jedna strana zove JAKARINA KOSA. Tu su našli preko trista bošnjačkih tijela, doveženih iz primarnih i sekundarnih grobišta. Nakon ovoga rata.
Nakon onoga rata, ispod Jakarine kose našli gomilu tijela srpskih seljaka. Pod istom KOSOM.
Kad razrimuješ tu sliku, zapravo se dijete igra pletenicom staričine kose (starica-zemlja), a ona tepa –“voljeni moj.” Da, dvoje ih je.

* * *

Slikar je tuba krvi, ispričano, pa vraćeno u oči.
Upoznavši redatelja Kokana Mladenovića prvi sam put vidio režiju naživo, kako to u sopstvenom imaginariju dozivam. Majstor koji ukočenim slikama pokreće točno onaj dio koji je potreban. Ostalo se i ne dira, ostavlja se da nasljeđuje breme nametnutih konteksta. Šeširski kunići koje za iznenađenja odgajaju kazališni čaroličari, u slučaju Kokana Mladenovića, prelaziti iz šešira u šešir mogu bez ikakvih lovaca. Šegrtujući kod klauna, nauči se u svakoj spužvici vidjeti crveni nos. Trebalo mi je vremena da razumijem da lift može hodati. Ako to Kokan želi. Kad svi odu iz Bosne, ostat će samo nerazminirana polja, oko sve novijih napuštenih bogomolja.
Bog će hodati scenom, nositi nenaučen tekst, a gospodin Mladenović će tražiti kako da sve to osvijetli.
Nezadovoljan božjom visinom tona i poznavanjem mizanscena.

* * *

U apokrifnim evanđeljima može se pročitati da je Isus bio vrlo “prgavo dijete”.
Neka su djeca prošla gadno nakon zajedničke igre, jer je On to poželio, ne znajući da je on On, da je Sin.

U gradu je A. ’95. šišao i šamarao srpske ratne veterane naćelavo, optužujući ih za dezerterstvo, tukao ljude koji su se smrzavali godinama u rovovima, jer mu je dozvoljeno, u općem raspadu linija na ratištima. O tome u gradu postoji više šutnje i stida, od svih ratnih događanja vezanih za Prijedor od 1991. do 1996. U parku kod Mašinske škole i dvorane Mladost, ljude su, ćelavi ljudi u crnome, vezali za debla, tukli ih, i pod optužbom da su izdajnici – tako ćelave ubacivali u autobuse i slali na prve linije, bez obzira na jedinice iz kojih su. Razoružani, poniženi, umorni a da se nitko nije usudio niti pisnuti.
Dakako, niti onda, niti danas.
U apokrifnim evanđeljima, svitac se otišao gasiti o prvu kišu. Bogovoriti se sa svojim nebom.

* * *

General T. u Crvenom soliteru nije ni mogao dugo stanovati da bi uopće stekao status stanara. Ne priliči generalu da stanuje u zgradi s radnicima i nastavnicima, svima je to jasno. Ali čovjek je na galeriji imao obitelj, i vrlo je často navraćao, u nekim dopustima, ili godišnjim odmorima, ako generali uopće takvo što i imaju.

Bit će da mu je tu živjela kćerka, koju je očito obožavao. K njoj je dolazio, shvatit ćemo kasnije, kad to ničemu više ne bude važno.

Zapravo, sve doznajemo kasno, kad to više nije nikome važno. Mora da je to nekome tko nam se odziva na ime bog, još nevažnije, nešto beskrajno kasno.
General je obilazio svoju kćer, očito je obožavao svoje dijete, i njezinu djecu, i supruga. Gdje je služio i u kojem gradu Jugoslavije trenutačno, nitko nije znao, niti je bilo važno, ikome.

Moglo ga se vidjeti s unučadi i kasnih osamdesetih. Pa opet nitko nije znao da je general naglo “prekomandovan” iz Karlovca u Varaždin, u ranu jesen 1991. Zadužili su ga nadređeni da komanduje nečim što bi se imalo zvati “varaždinski korpus JNA”, a zapravo je to bila vojska u punom raspadu, gomila balavurdije… Vidio je prvoga dana da se sprema katastrofa i da mu valja s tom djecom nekako izaći iz ovog užasa. Kasarnu su opkolili, varaždinci, i snage policije, koji su sada bili zametak hrvatske vojske.

Ti su T. iz Rakelića, sela pored kojeg prođeš kada ideš iz Prijedora u Rudnik Tomašica. Časni ljudi, polovica roda stradala u Jasenovcu, majka sama odgajala sinove. I, jedan postane general, pravi general, ponosan, i uplakan kad je materi prvi put rekao: “Majko, postao sam ti Titov general!”

“Zaklinjem te mlijekom, odsad puno djece ima da čuvaš!”, ona mu odgovorila.

On je, dakle, dolazio u Crveni, svojoj kćeri i unučadi. I vraćao se u Varaždin, u kasarnu komande korpusa.
U usta ratu.

Potom su kasarnu hrvatski “mupovci” opkolili, i general s puno vojnika i opreme, postade zarobljenik grada kojem je služio kao komadiću domovine, i više ne mogne nikuda. I postane odgovoran za par hiljada vojnika, pod opsadom rođene zemlje. Zaklet materinim mlijekom, general T. nakon par dana razmjene vatre, u kasarni bez hrane, vode i struje, odlučuje se za pregovore.

Zatim pregovarače - zarobi kao taoce!

Uspijeva postići dogovor o povlačenju cijelog korpusa na teritorij Srbije! Naredi da se u tajnosti sva vojna oprema – tenkovi, granate, vozila i municija – onesposobi na što duži rok. I spasi svu tu djecu i dovede ih do Srbije, do Beograda. Do komande Armije. I uhapse ga kao izdajnika!

Sve to nitko iz Crvenog nije znao, niti povezivao s čovjekom iz Rakelića, koji je obilazio kćer na galeriji.

Tako je Crveni soliter iz Prijedora, dobio “najvećeg u širokoj lepezi izdajnika”, generala T., iz sela Rakelići, pored grada. Osuđen je u Beogradu, nakon čak tri ponovljena vojna suđenja, na robiju.
U Hrvatskoj je izdata tjeralica za izdajnikom i počiniteljem ratnih zločina nad hrvatskim narodom.

Dio korpusa zakačio je “neznamkolikodnevnirat” u Sloveniji, pa je i ta država tražila generala Trifunovića, da mu sudi za navodne ratne zločine koje je JNA počinila nad Slovencima, 1991. Amnestijom predsjednika Srbije, pomilovan je nakon nekoliko godina robije.
Tako je Crveni soliter kojim se kretao lift marke DAKA, posjećivao jedini TROSTRUKI izdajnik u Jugoslaviji. Neka ostane zapisano, da mu na relativno skorašnjem pokopu u Rakelićima, nije bio nijedan od tada dječaka vojnika iz Varaždina 1991. Iz Crvenog usamljenika nitko.

Kiša se ugasila o svica.

(zurnal.info)