Iz Crvenog solitera:Prolazi li vrijeme?
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Prolazi li vrijeme?

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja. Sva je zemlja melpomenilište Talije.

Prolazi li vrijeme?
ilustracija: Božana Radenković

Pedesetpet puta opalog lišća kasnije, sjedim na istome mjestu. Ista je ulica, isto je drveće...? Ne, nije, naravno. Novogodišnja, dragi Reinere, pisala je Cvetajeva Rilkeu. Kako sam samo volio, dok sam bio mladac, tu atmosferu oko novogodišnjavanja, te dane, svečarstvo, nasmijanost, opću raspoloženost.
Čudo je u rođenosti. Geborenstein, kako je govorila Arendt da je govorio Heidegger.
Čudo je u simetriji pahulje, u dodiru imena, himne i himena. Nema dokaza da sam preživio.

"Blago onima koji se ne sećaju noćnog puta svojega,
njihova je svetlost dana", pisao je Učitelj.

* * *

Ili, da ponovimo: na kojem jeziku igramo predstavu ŠTO NA PODU SPAVAŠ?
(tik-tak, tik-tak, tik-tak...)

/U noći 20/21. prosinca dvojica članova Teatra ITD iz Zagreba, koji je izvodio Shakespearea u "europskoj prijestolnici kulture za godinu 2022.", napadnuti su i pretučen, dakle, u centru Novog Sada, samo zbog toga što su pričali na... hrvatskom jeziku(!!?) Njih je napala grupa od pet-šest mladića; nasilnici su im prišli, rekli im da se ne kaže "kazalište", nego "pozorište", pitali ih da li su iz Hrvatske, te počeli da ih biju.
Tik-tak, tik-tak...
"Ma tak' je i kod nas kad se popije", pustite to, kaže na viber grupi mladi glumac iz Zagreba, koji igra i moga oca u predstavi "Što na podu spavaš".

* * *

Za vrijeme rata naša glumačka četa (Vojske Republike Srpske) vozila je u trapu autobusa - zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA, po tekstu Siniše Kovačevića. Radenko je igrao majora Katunca, koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, i držao zemlju u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…
Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. (Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja, treba vlage.) Na granici sa Srbijom nisu mogli vjerovati svojim očima, da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? 

Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, što je u predstavi igrao Obrada, koji mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su, brate, svi zemlja, premarširana i izgovarana.

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa.
Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.

Sva je zemlja melpomenilište Talije.

* * *

Ivana Gajić:

"Juče sam, sasvim slučajno, tražeći simboličko značenje leptira, a ponukana rezultatima pretrage na 'Google images' gde sam tražila fotografiju izraelske zastave i videla više desetina primera izraelske zastave upisane u obličje leptira, naletela na jednu potresnu priču iz Holokausta. Naime, 1946. godine je pri poseti dečijim barakama u koncentracionom logoru Maidenek, američki psihijatar švajcarskog porekla Dr. Elisabeth Kubler Ross, na zidovima logorskih baraka zatekla noktima i kamenčićima urezane leptirove. Stotine i stotine leptirova koje su tu golim rukama isctravala deca logoraši. Ona će kasnije taj prizor opisati u svojoj knjizi The Spirit of Butterflies, kao jedan od najupečatljivijih i najpotresnijih sa kojima se suočila prilikom poseta logorima smrti. Kod Jevreja leptir je simbol nade i slobodnog duha, pa su deca zbog toga numorno i uporno urezivala obličja leptirova na zidovima svoje buduće grobnice priželjkujući slobodu a svesna da im se smrt približava. Slična priča važi i za logor Terezin, koji je, u stvari, bio getoizirani deo Praga, mala ratna tvrđava, a u kome su zadržavana jevrejska deca, a kasnije i Jevreji iz Poljske, Jugoslavije i Nemačke u tranzitu ka jednom od logora smrti. Deci je tu bilo omogućeno da crtaju i da pišu, a na mnogim crtežima bili su upravo leptirovi. Ostala je sačuvana i jedna pesma dečaka po imenu Pavel Friedman iz juna 1942. godine. Pavel je kasnije ubijen u Aušvicu.

The Butterfly

The last, the very last,
So richly, brightly, dazzlingly yellow.
Perhaps if the sun's tears would sing
against a white stone...
Such, such a yellow
Is carried lightly ‘way up high.
It went away I'm sure because it wished
to kiss the world goodbye.
For seven weeks I've lived in here,
Penned up inside this ghetto
But I have found my people here.
The dandelions call to me
And the white chestnut candles in the court.
Only I never saw another butterfly.
That butterfly was the last one.
Butterflies don't live in here,
In the ghetto.

By Pavel Friedmann".

* * *

Mladež ispod angelova krila, desno, u vrhu ikone, vidiš samo ako te ubiju.
A i tad:
Prokisnut carski rez i podmetnut lavor pod nebo.

Umiješanost riječi zvonce u riječ otac.
Mrmljanje – nismo mi ovdje da opraštamo,
mi smo nečiji oproštaj nekome

Nekome opraštanje, ali ne znamo kome,
niti šta opraštamo.

I kako je uvijek u dželatovoj sobi
prozor jednozavjesan.

I mesaru kako prsti sporije noktaju,
između dva jaganjca.

* * *

Novogodišnja noć. Prolazi li vrijeme?
S Crvenog solitera Lj. i ja gledamo vatromet.
Kao i 1993.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak.

Sretno nam novostiglo 2023. ljeto! 

(zurnal.info)