Iz Crvenog solitera:Svaka je noć šabatna

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera: Svaka je noć šabatna

Gomile šivaćih mašina dok popravljaju uniforme zvuče poput metaka, ledeni mraz zimskog jutra kao mrtvački pokrov visi za one umrle od hladnoće, dok razoreni krajolici od blata, krvi i kostiju zatvaraju vojnike u njihovim rovovima. Tako Berger vidi ratnu dramu temeljenu na romanu Ericha Marije Remarquea, bestseleru koji pripovijeda priču o tragediji rata, te ekstremnim iskustvima njemačkih vojnika za vrijeme Prvoga svjetskoga rata. Ne treba reći da je roman gorio među prvima na lomači knjiga u Kristalnoj noći. Zašto?

Svaka je noć šabatna
ilustracija: Božana Radenković

Šabat da je bila njegova posljednja noć na zemlji. Tako je rekla. Prašina se zadrma u nama. Kao recimo - dvojica preživjelih logoraša Auschwitza stoje mirno na kiši. Nakon 77 godina, na istom mjestu gdje je bila jutarnja i večernja prozivka stotine tisuća mrtvih nestalih u dimu, 40-tih prošloga stoljeća! Kisnu. Ne miču se.

Jedan glasno jeca. Starci, tresu se. Potom drugi čučne, ubere biljku s tog mjesta. Čini to svake godine, za herbarij.

Obično ne pada kiša.

Zato zadrmana prašina bude šabatni krik.

Herbarij pun sakupljenih kiša u sasušenim biljkama. Sve mokro pod strehom. Fra Dorijan silazi riječ dvije daleko od vode i propušta Prolaznikovu sjen.

Srča, dah, ne možete da zamislite gospodine Cvijetiću, drhtaj, jagoda, sve je stalo u tu biljčicu koja se baš tu drznula postojati; niknuti iz tragova onih koji su pepeo, ni prašina čak, a pepeo ima iskustvo dima, prašina još ne zna da i ona pravi sjenku.

Svaka je noć šabatna, svako je cvjetanje noć na zemlji.

* * *

Već 20 godina vizualni umjetnik Ismar Čirkinagić, sakuplja biljke s mjesta masovnih grobnica i lokacija gdje su nađena tijela ubijenih početkom rata u Prijedoru i okolici.

Umjetnički proces, koji je ostavljao i vraćao mu se nekoliko puta, opisuje kao traganje za odgovorima.

"Neke odgovore sam našao, smisao nisam", kaže Ismar, rođeni Prijedorčanin. Već je imao izložbe u Danskoj, Norveškoj...

Ismar je obišao sve lokacije, preko 400 (gdje su bila "iskopavanja kompletnih i nekompletnih tijela"), najprije fotografirajući ih, a poslije skupljajući biljke za herbarije.

Kuća mu je na 100 metara od pozorišta.

Umrli otac slikarov, nastavnik likovnog -   stvorio je zgradu, novu zgradu tada Amaterskog pozorišta, i bio prvi direktor!

A danas biljka na tom mjestu, hram onih boginja... Upresana.

* * *

Proces skupljanja i obrade biljaka Ismar uspoređuje s ekshumacijama.

"Pronalaziš određenu biljku, tu biljku vadiš iz zemlje, nosiš je na analizu, i onda ustanovljavaš njeno ime, njen naziv, u mom slučaju latinski, i naravno porodicu iz koje potječe", kaže Ismar.

"Ljudi koji su imali iskustvo rata drukčije gledaju na sve to, nego recimo ljudi na Zapadu. To nisu njihova iskustva, to se ipak događalo nekome drugom. Međutim, to ne znači da oni ne osjećaju, da ne suosjećaju s tim. Galeristi su mi pričali o tome kako su posjetitelji u Danskoj plakali kraj radova. Poenta je da oni to percipiraju na svoj način, mi koji smo imali iskustvo percipiramo na drugi način."

Nekim obrnutim procesom, recimo, Crveni soliter je niknuo na "Hamdijinim baštama", kažem Lj.

* * *

"Na zapadu ništa novo". Na Netflixu se upravo pojavila nova ekranizacija slavne njemačke knjige o Prvom svjetskom ratu.

Film "Na Zapadu ništa novo" (Im Westen nichts Neues/All Quiet on the Western Front), redatelja Edwarda Bergera, dostupan je od 28. listopada i njemački je kandidat za nominacije za nagradu Oscar za najbolji međunarodni film.

Gomile šivaćih mašina dok popravljaju uniforme zvuče poput metaka, ledeni mraz zimskog jutra kao mrtvački pokrov visi za one umrle od hladnoće, dok razoreni krajolici od blata, krvi i kostiju zatvaraju vojnike u njihovim rovovima.

Tako Berger vidi ratnu dramu temeljenu na romanu Ericha Marije Remarquea, bestseleru koji pripovijeda priču o tragediji rata, te ekstremnim iskustvima njemačkih vojnika za vrijeme Prvoga svjetskoga rata.

Ne treba reći da je roman gorio među prvima na lomači knjiga u Kristalnoj noći. Zašto?

Drugačiji od većeg dijela postojeće ratne proze, Remarqueov roman donosi distanciranu, nepatriotsku perspektivu ratnih stradanja i razbijanja iluzija generacije najmlađih vojnika, generacije kojoj je i sam pripadao, kada je u kasno proljeće 1917. – temeljito izmanipuliran vještom ratnom propagandom – poslan na Zapadnu frontu.

Biljku vadiš iz zemlje i ustanovljavaš joj ime. Obično ne pada kiša.

* * *

"Ima nekakve pravde za prve duvače stakla, posebno one koji su ovako oblikovati prvobitne sijalice, da se u proizvođenje te alternative sunčanom sjaju uračunava još nešto: ljudski dah."

Bora Ćosić, "DNEVNIK 2013-2020"

(zurnal.info)