Iz Crvenog solitera: Ko će nas oplakati?

I kako je Ivan O. samo nestao. Kao da je izašao iz rečenice. Išetao van. Kao sumanut stih, davno kriknut.
Potom Velči, Velimir Njirić, što je u Pozorištu Prijedor još 2007. savršeno igrao njemačkoga dirigenta Furtwanglera, direktora Berlinske filharmonije.
Samo se otisnuli u sjen. Oduvijek si zapravo pripadao naboru na vodi, čudu pahulje. Tako Ivan postaje sveti tekst, i ulazi časno u rečenice natrag. Jestanje prolaznika. Bdijenje nad zavjetom.
Furtwangler je dirigirao Brucknera, a Firer je baš tu simfoniju volio.
Dobri Velči je igrao smrvljenog genija, koji je imao nesreću da ga je volio demon.

Ivanu O. pak, drugari su bile ptice. I grgeči. I leptiri. I srebro iz celulita filma.
A Zlaja, kako je Krc nestao? Brže od očaja vode usporene ravnicom i okukom.

"Jer sada se vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice."
(Sv. Pavle, Poslanica Korićanima, 13.12)

I Danila K. "Grobnica" ima taj proslov.

* * *

Profesor i pisac Nedžad Ibrahimović je u pravu, treba do besvjesti ponavljati - AUTOR NIJE VLASNIK ZNAČENJA TEKSTA.
Taj aksiom, od Barthesa naovamo, mislio sam da je posve jasan. Ali nije.
Isto je s aksiomom kojega pominje Oliver Frljić - dakle sve što se zbiva na sceni - scensko je zbivanje, ne istina.
Autor je mrtav, nestaje, povlači se pred čitateljem, koji je sada odgovoran za značenje teksta. Gledatelj je također kreator "značenjskih polja". Puška ili zastava na sceni su REKVIZITI, ne puška i ne zastava.
Također, i redatelj je mrtav, dodajmo.

Ima vremena, složimo se - "licem u lice" je strpljivo. Čekat će nas.

* * *

Opet su pripadnici SIPE uhapsili šestoricu ljudi... Pod optužbom "da su silovali, i potom ubili neke  curice, strijeljani civile 1992. godine".

Ranije ujutro, upisujem u bilježnicu misao da bi bilo zanimljivo oživjeti kazališnu ZLOČIN I KAZNU po Dostojevskom, u Vajdinoj adaptaciji. Prošlo je 15 godina od Gojerove režije, gdje sam s 40 godina igrao drhtavog studenta ubojicu. Bješe to 2008. godine.
Taj Raskoljnikov, tko bi on bio danas?
Kakvo bi to Rođa Rodion lice imao danas? (Onaj koji melje ljude ispod nogometnih stadiona?) Vidim li Rođino lice kako se okapava u brzu starost, u ovoj gulag(a)noj kaznionici s kamenjem na suncu.

"Licem u lice", u ogledalu, u zagonetki.

* * *

U Hrvatskoj, mladi vojnik šutira u glavu Djeda Mraza dok leži "na podu", na ulici, nakon fizičkog obračuna.

U Srbiji, majka svojim novcem financira tzv. "rampu" za podignuti sina invalida na drugi kat nekog solitera. (Crvenog?) Sve potrebne dozvole godinama samcata ishodila. Sve za sina. Za jedinog.
A komšije, "dobre moje komšije" - anonimno i uporno nazivaju "nadležne službe", ruše noću krišom izgrađeno, lome noću skele majstorima!!
Majka dječakova plače i ne može vjerovati s kakvim ljudima živi u zajedničkoj zgradi.

Električna specijalna rampa za podizanje invalidskih kolica "marke Schindler", pita me Lj.?

U Bosni...(oh, u Bosni) ovdje je jedan novogodišnji Djed Mraz preživio strijeljanje prije 30 godina. Umro "neki dan" od Covid-19, na respiratoru se gušio. Sestra kojoj je šaptao rekla da je "proklinjao metak što mu je prošao kroz glavu ne ubivši ga".

Ovdje djeca rođena 2015. urliču "ubij Srbina!" Ovdje balavci zapišavaju džamije...
Ne. Nema kraja.
Neće nas imati niti tko oplakati.

* * *

U JNA sam, iz Crvenog solitera, otišao 1987. prvo u Karlovac, a potom u Kerestinec, pored Zagreba. Tamo je bio naš raketni divizion "sistema Volhov" iz 60-tih godina 20. stoljeća. Bio sam bibliotekar u vojničkom klubu, voditelj socrealističkih priredbi, s vojnim orkestrom. Družio sam se s vojnikom koji je kanio upisati glumu nakon vojnog roka. Zvao se Goran Š. i kratko kasnije postat će glumačka zvijezda JDP-a u Beogradu. Obzirom da sam već imao dva pada na prijemnim ispitima na Akademijama scenske umjetnosti u Sarajevu i Zagrebu, zajedno smo spremali monologe za nove pokušaje upisa glume. Izlazili smo nedjeljom u Zagreb, družili se, ja sam ga maltretirao čitanjem svog rukopisa romana (!?) šta god to značilo.
Iz vojske sam izašao u junu 1988. a Goran tri mjeseca kasnije. On je glumu upisao odmah, na jesen, bio na prijemnom briljantan.
Ja pak, nikad.
On je igrao u najvećim predstavama 90-tih u Beogradu, uradio i predstavu i snimio film "Hadersfild" s prijateljem Nebojšom Glogovcem, potom važnu TV seriju o kraju dinastije Obrenović...
Ja sam pak, bio u ratu, i pisao, i igrao u provincijskom kazalištu. Goran Š., moj jaran iz vojničkog kluba kasarne "Ognjen Prica" u Kerestinecu, igrao velike uloge u prijestolničkom teatru, a potom i snimio silne serije/filmove po romanima Dobrice Ćosića(!?)
A sad eto tako ispalo - Goran igra "Tit Andronika" u JUGOSLAVENSKOM DP-u u Beogradu, a ja sebe u svom romanu u SRPSKOM NP-u u Novom Sadu (sa Zagrebom i Sarajevom.)
Sve zauvijek masno od šekspirijanske krvi iz osvete.

Precizno je biti meta, ne pogodak.
Nema zagonetke. Nema ogledala.
Nema "lica za lice". Nema "onda", ako te zavoli demon.

Ali, ima i Blake: sve što smo u stanju da zamislimo, jeste nekakva vrst istine. 

(zurnal.info)