Iz Crvenog solitera: Štafeta mladosti u kinu Mrakovica

Nisam više govorio riječi, umirale su mi u ustima, pa sam ih vadio ukočene. U svojim bilješkama iz 1999. nalazim gotovo suh papir, s nadnevkom "Plan manifestiranja za 2000."

DADA TEATAR JEDNOG "A PRO PO PRIJEDOR" :

- polemika o smrtnoj kazni (hol pozorišta)

- fotoprojekcije europskih gradova po zidovima prijedorskih zgrada, noću

- kino "Mrakovica" - doček "štafete mladosti", varijacije i sličnosti.

- polemika o eutanaziji i ubojstvu, rak i metak. (hol pozorišta)

- izložiti sedam školskih kostura u kinu "Mrakovica" i snimiti video rad na temu

POSLJEDNJA VEČERA  (...)

Mi smo sanjali pozorište čije su daske bar jednu zimu bile klupice na grobljima.

* * *

"(...) moja generacija srećom nije morala služiti nacionalističkim ideologijama, idola u čije ime je u ratovima žrtvovan velik broj ljudi. Ljubimo našu zemlju, ali i volimo i tuđe zemlje uvjereni da “je za kršćanina svaka zemlja strana zemlja, a svaka tuđa zemlja domovina”, kako kaže Poslanica Diognetu, tekst jednog kršćanina iz 2. stoljeća, vremena u kojem su kršćani živjeli kao manjina u dijalogu i u miru u poganskoj većini Rimskog carstva. Ne, nama danas umirati za domovinu ne može biti lijepa stvar."

I, još, veli dakle u autorskom tekstu Enzo Bianchi, bivši prior Monaške zajednice u Boseu, 5. rujna 2022. u dnevniku" La Repubblica":

"Nalazimo se u vremenu kada kao da je zatajila pamet s negativnim posljedicama na jezik komunikacije. Ne samo da se jezik osiromašuje, već postaje barbarskim, grubim i koristi slogane. Svi to znamo: kada nedostaje sposobnost promišljanja, onda jezik postaje grubljim i bučnijim, a riječi se izriču kako bi uzrokovale emocije kod ljudi, što vrijedi za sve situacije (...)"

Devalviranje shvaćanja Jezika, odnosno više značenja svake riječi, vodi siromašenju Riječi, još jasnije - naše moći da je poimamo.

Gotovo čujemo Wiettgensteina. 

Beckett u krikovima. Naš kraj jest povećanje nesporazuma, babilonizacija u kakofoniji jedne riječi za koju niti jedan jezik ne zna što znači.

Tako se viberom dopisujem s izvrsnim glumcem zagrebačke "Gavelle",

Nikolom B. koji u našoj predstavi "Što na podu spavaš", u jednom trenutku igra Metak.

Da, da, Metak.

I nije nimalo čudno, što s glumcem Metka u svojem romanu, tihog snajperskog Metka, dopisujem se o sve više urlanja oko nas.

N. Baćetu kažem, kako su Egipćani vjerovali da su pčele postale od suza, zamisli - košnice im značile plakanje..

* * *

Takvo kazalište sanjali.

U kom su košnice plakanje, ali da pčele ne znaju da su suze.

Dojka lude trudnice u kojoj već kaplje mlijedena kocka.

* * *

Jesam li ja danas parodija svoje ideje o "A PRO PO Pozorište Jednog" (nešto kao "kad već pominjemo pozorište jednoga"), stare dvadesetak i više godina, možda iz 1998.?

Bojala sam se da ćeš zapaliti roman u kakvom šljemu, rekla je Lj. čim sam ušao u Crveni soliter.

 

(zurnal.info)