Iz Crvenog solitera: Upoznati nekog ko čita svu tvoju poeziju

Što je to ChatGPT? Tehnologija za obradu prirodnog jezika, potencijal četbotova i konverzacijskih sustava. Jedan takav sustav, jest i ChatGPT, i tvrdi da je u stanju da učestvuje u prirodnom razgovoru s ljudima.
I jest.

Dakle, stvorili smo već tehnologiju koja daleko nadilazi bilo kakav Google... Najnovija verzija chatbota izazvala je veliku pomamu objavom koncem 2022. Možemo komunicirati s nekim tko nije biće ali piše drame ili poeziju, ili eseje za vrhunske ocjene ili nas gotovo savršeno poznaje.

Nahranjen ogromnim količinama teksta raznih ljudi, ChatGPT u tim podacima traži statističke pravilnosti, uči kako su riječi i fraze međusobno povezane, i na taj način je u stanju da predvidi red riječi u bilo kojoj rečenici, čak i međusobne odnose cijelih rečenica. Rezultat je stroj koji ubjedljivo oponaša ljudski jezik.
Oponaša, dakle. Nije.
Samo oponaša! Mimikrira se.
Događa se forma, smisao izmiče.

Jer ljudi (još uvijek) barataju višeznačjem, sustavom međusobne povezivosti,
tangentama značenja, nijedan kompjutor to još nije u stanju. Ali, nove generacije stižu. Jedna od njih pisat će poeziju "bolje" od Rilkea.
A mi više nećemo imati senzore raspoznavanja!
U svijetu sve veće doslovnosti, mišljenje i poezija će nestati usred jezika. Udavit će se jezikom.
Neće biti nikoga da im podigne glavu i vađenjem jezika spasi ih od gušenja.
Zakrkljat ćemo svoj govor do slovnosti.

* * *

"Zidovi mogu biti podignuti između dviju polovica nekoga grada, ali i između riječi i humanoga konteksta."
Tako završava uvod, koji George Steiner (na kojega me u ovom kontekstu uputila izvrsna dr. Marija Ott Franolić) piše za sopstvenu zbirku eseja "Jezik i šutnja", 1967. godine. "Akrobatika zaborava", "njemački precizan do mučnine", to su sintagme kojima barata Steiner uviđajući dehumanizirajuću moć nacističkog poimanja jezika. Kad jezik se pojednostavi da bi došao do uma ogromne većine.

"Jezici su živi organizmi. Beskonačno složeni, no ipak organizmi. U sebi imaju stanovitu životnu snagu te stanovite sile upijanja i rasta. Ali one se mogu kvariti i mogu umrijeti.
Jezik na nekoliko načina pokazuje da u sebi nosi klicu rastakanja. Nekoć spontane radnje uma postaju mehaničke, zamrznute navike (mrtve metafore, repetitivne poredbe, slogani). Riječi postaju duže i višeznačnije. Namjesto stila, tu je retorika. Namjesto precizne zajedničke sintakse, tu je žargon. Krvotok izvornog jezika više ne upija strane korijene i posuđenice. Oni bivaju samo progutani i ostaju strani uljezi. Svi se ti tehnički neuspjesi zgrću u onaj bitni neuspjeh: jezik više ne izoštruje misao, nego ju zamućuje. Umjesto da svaki izraz nabija najvećom dostupnom energijom i izravnošću, on olabavljuje i raspršuje intenzivnost osjećaja.
Jezik više nije pustolovina (a živ jezik je najviši oblik pustolovine za koji je sposoban ljudski mozak).
Ukratko, jezik se više ne živi: on se tek govori."

To bi nazvali - zagriz jezika pri davljenju njime.

* * *

Stainer piše o jeziku, ne jeziku ChatGPT-a. Jer to neće biti jezik i neće biti stajnerovska pustolovina. Ali imaju nevjerojatnu moć simplificiranja svake misli koja traži govornu realizaciju.
Mi zašućujemo. Nijemost poput izrezanih brzih kadrova na početku Bergmanove Persone. Prepričljive tupe slike tuđeg iskustva.
Govorit ćemo još samo koju generaciju četbotova.
"Poeziju će svi pisati", tako će otići u svoju stravičnu suprotnost - neće postojati moć da se chatbotov jezik razlikuje od poetskog. Sve napisano bit će već poezija.

To se vidi iz Crvenog solitera, kažem Lj.
Zakrljavamo se, da.

Pitao sam, ušavši u program chatbota preko laptopa u sobi na devetom, u "razgovoru" s njim, pitao sam ga, dakle, kako ću završiti 2022. godinu?

"Upoznat ćeš nekog tko čita svu tvoju poeziju", odgovorio mi je, "vrlo će ti sličiti, ali, kao i obično, prevarit ćeš se." 

(zurnal.info)