Iz Crvenog solitera: Žigina druga slika

"Svaki je nacionalista potrčko jednog straha, ađutant „važnosti produžavanja“. Nacionalista se tako nada da je služeći beskonačnost nadmudrio kratkoročnost svog ličnog života. Beskonačan i stoga već slavan, iako uplašen, on onda sa visine gleda na nas običnjake, skoro nikakve. Naši obični životi njemu u stvari više nisu ni važni, jer on se, iako prividno još sa nama, već prebacio na drugu stranu, u slobodu večnosti, iz koje onda može da dela na raznovrsne neobične, ili, kako bi Konstantinović još rekao, čudovišne načine. (...) "

(profesorica Branka Arsić)

* * *

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor s Crvenog solitera na zamagljen grad, na ovu tužnu zemlju, pocrnjele male prilike koje se, sve rijeđe vuku cestom. Ptice slijećući pritisnu drvo. Pretiktakujem ti se u ručni sat i zamišljam kako ti grijem ruke, sjećaš se tog stiha? Mokra se odjeća s tih riječi suši nekačena, kao kad se trula višnja igra iskrvarenosti. Kad si ušla u nebo, čudio sam se tamnim cipelama koje je angeo ostavio ispred. Kao jabučje sjemenke, izdvojive za vrt. Malecne.

* * *

"U narednih 5 desetljeća Bosnu i Hercegovinu očekuje drastičan pad stanovništva, tako da ćemo 2070. godinu dočekati sa 1,56 miliona stanovnika, od kojih će 40 posto biti starije od 65 godina!

Pokazalo je ovo istraživanje "Efekti demografskih promjena na pružanje javnih usluga - slučaj Bosne i Hercegovine", koje je provela UNFPA Bosnia and Hercegovina", tako glasi vijest koju je objavio banjolučki portal "BUKA".

Treba li jasnija slika? I zašto da?

Svi stanovnici BiH moći će stati u Sarajevo.

Ili ovako - svi Srbi s ove strane Drine, živjet će u Banja Luci; stariji ljudi.A tek jezik, hoće li ga biti ili će nestati kao jidiš miteleuropom, u dimu?Možda još jasnije?

Is-kr-va-re-no-st! „Srbija u 2023. godini mora da plati blizu 7  milijardi evra na ime prispelih kreditnih rata. Od te sume 4 milijarde se odnose na kineske kredite. Potom najvažnije:

Kina je odbila zahtev za reprogramiranje kredita i traži da joj se umesto novca ustupe, zavisno od procene vrednosti, delovi ili čitav EPS, Telekom ili zemljišta, odnosno rudnici i gradovi Bor i Majdanpek.“ ("Danas", "Blic"...)

Kao jabučne crne sjemenke. Malecni čuvari beskonačnosti, utvarice, čekaju na semaforima. Beskrvareni obrazi.

* * *

"I kako ćeš za Novi Sad, autom, busom?, pita me draga Aleksandra Rašić?

"Nemam pojma, nešto bih vidio da me Gavella pokupi u Jasenovcu, pa da s njima produžim za Srpsko narodno pozorište, za Novi Sad i Što na podu spavaš", velim joj.

"Tako sam i došao prošli put, iz Zaječara. Dovezu me do Jasenovca, pa ja pješke pređem granicu i čeka me taksi."

"Da sad to sve zapišeš, ja bih prva rekla da ti je jeftina priča, ono - Gavella, Jasenovac, Srpsko pozorište, i tvoj rođeni Pod", kaže Saška. Price se odusprave, drvo poleti. Jabuka.

* * *

Godine 2015. slikara Žige smrt u kanalu Puharske; samotnik iz Radničke, preko puta Sovilja i Tenisa; pijan upao u kanal…Kronika protekle noći koju pročitaju ujutro na radiju kao servisnu informaciju. Trbuh mi se lagano puni zemljom. Kao vukov kamenjem, u priči o Crvenkapi. Mora se čuvati meso sebe. Plesno mene i jest prenošenje zemlje. Nasipavanje, rušenje nasipa, potkopavanje nasipanog. Žiga je naslikao sami jednu sliku. Za čitavog života. I ponosno je držao iznad kreveta. Rekao je da je sve rekao.

Ovako : vratiti zemlju sebe – zemlji, ali punu neba, da zemlju, od toliko neba, bude stid ostati zemljom.

Ponovno mi Hana objašnjava – u hebrejskom, dočetak EL označava i kreativnost, plodnost, stvarateljstvo. Tim slijedom, svi Arhangeli ga imaju – RafaEL, MihaEL…

Tako i SatanEL, sve do pada, kada gubi EL, gubi moć stvaranja. Postaje Satan, bez EL. Nestvaratelj.

Zvončić viška u tišinama, prva prašina u utroblju, zasoljen svijet prašinom.

Naseljen promašajima, položiti olovku. Otkidati od slika ono što još nije u magli. EL krvi, ili kako bi kazao Hamsun – sjenke izazvane jednim dahom, kao kada se dune u somot.

Nije imao tko slikara Žigu ni pokopati. Dva su dana trebala samo da identificiraju nađeno tijelo licem u vodi, zagledano u dno kanala Puharske. Sliku su bacili pri uređivanju novi stanari.

Da sam imao boja, naslikao bih još jedan svijet. Obukao bih crn kaput, i otišao niz Radničku, kraj Tenisa i Kanafe, do vode u Sani, oprati kistove. Oprati kistovima dlaku od ulja.

Jer šta je to ostalo ne biti Žigina druga slika?

Ali, nemam više što sebe umoriti. Sve sam poizmarao – pluća, jetru, oči, sluh, dodir…Primoravam ovo mjesto, da stari od ovakvog mene.

* * *

"Kazalište stalno pokušavam prokazati kao prostor manipulacije. Većina gledatelja uvjerena je da su stvari koje gledaju (u »Mrzim istinu«) manje-više vjeran prikaz određenih epizoda jedne obiteljske povijesti. Međutim, smatram da prva lekcija koju kazališni gledatelj treba naučiti je radikalno nepovjerenje prema onome što gleda. Imam nevjerojatnu skepsu prema svakom tipu teatra koje pretendira da na pozornici pokaže stvari kakve su u stvarnom životu. Onog trenutka kad sjednemo u kazališni stolac moramo znati da je ono što gledamo, koliko god tvrdilo drugačije i kakve god trikove koristilo da nas uvjeri u suprotno – fikcija."- Oliver Frljić

(zurnal.info)