Iz Crvenog solitera: Onome koji je otišao…

Na nekom od stotine tv-kanala gledam dokumentarac o tome kako je porodica Rudolfa Hessa mirno živjela u kući komandanta, koja je bila u sklopu logora, ali izolirana zidom. (Priča to unuk R. Hessa. On je čudo, emisija je o njemu, jer je Onaj koji je (u)vidio - gadi mu se djed, nitko od ostatka obitelji Hess ne komunicira s njim, on je "izrod").

Hessova djeca, svjedoči unuk, živjela su u logoru usred logora. Komandantova je kuća u sklopu logora. Potpuno zidom odvojen svijet. Ponekad, odgojiteljica bi ulazila/izlazila u pravi logor, izabrala bi uhranjenije djevojčice i dječake koji su besprijekorno govorili njemački jezik, odjevala ih u čistu odjeću, te ih dovodila Hessovoj djeci - da se čitav dan igraju. Nakon igre, djeca su jedna išla na večeru i spavanje, a druga ravno u krematorij.

"Što na podu spavaš, šta vama to znači?", pita novinarka. Nemanje kreveta, nemanje mjesta, nemanje pidžame, daska za spavanje, fetalni položaj, nesigurnost, velim joj. Temperatura rosišta je uvijek iznad nule.

* * *

Kada bih još vodio dnevnik svojeg postojanja u Crvenom soliteru, ovako bi počeo zapis o dva dana -

/Danja se udala 22.10.22. 

Danilo je njen izabrani Lijepi.

U nekadašnjem Ribaru imali smo ručak nakon vjenčanja. Sve se caklilo ljepotom, čistom, sa samoga izvora.

Ivan je umro dan kasnije, u nedjelju, 23.10.22.

I. mu je čitala naglas njegovu priču./ To riječi bilo bi dovoljno?

Da zahvati sve dogođeno?

Možda se u nekoj priči koju je govorila I. "onome koji je odlazio", Ivanu, možda se pominje - nečija svadba?

To se svemiri okrznu. Ogrnu krzno nebesa.

Sve su ti to stihovi, eto ih, veli Lj.

Onaj koji je odlazio slušao je svoju priču. Nestajao u svojim riječima. Iz usta voljene I. T

ako se i odlazi, kažem.

Druga Gora je preblizu za izgovorivost.

Da bi itko znao u čijem je logoru.

* * * "

Samo oči nikad ne stare! - rekao mi je. Sigurno je sišao na nekoj od stanica dok sam sačekala da završi svoj turistički igrokaz o Princu i njegovoj Tvrđavi..." (Knjiga o letenju, Leon Weiss)

* * *

Moj je Učitelj mirno otišao, početkom jeseni, u nedjelju, u dan toplog Miholjskoga ljeta. Nikada nisam poznavao ili sreo takav intelekt, briljantnu izgovorenu misao, takav misaoni tok, kinesteziju mišljenog, uvez posve udaljenih pojmova, korišćenje scenskog svjetla u kadru svojeg pričanja. Probuditi se i poći za Prolaznikom. Mirno, jer sada si knez svojih misli. Spojio nas je Mandeljštam. Tad sam otkrio svoje ime - Ilaj R. I da sam pozvan buditi se. Treba se poći, pustinja čeka na presipanje u pješčani sat. Budi taj koji je zaboravio svoju žeđ. Sanjaj. Znamo li tko pravi rez sna koji sanjamo? Mišljenje filma kao mišljenje brezove šume o tome zašto je ušla u kadar Tarkovskom.

Budi taj koji je čuo danas doziv ćuka. Bit će da će tek od tebe taj ćuk propostojati.

Siromašan budi, seoski učitelj.

Sa šah tablom u ruksaku. Ti si riječ, nitko te ne zna, ni izgovoriti, niti što značiš. Održi svoju liturgiju, usprkos svemu. Budi nada oluji, tračak svjetla beznadnom.

I neka je mir s Tobom, brate moj, drži mi nebo. Layla Tov.

* * *

Sam jezik Biblije, hebrejski (ivri, „sa one strane“) je doslovno onaj koji prelazi. Onaj-Koji-Prelazi. Zato što je napustio svijet djetinjstva, prostor rođenja, Avram preuzima ime upleteno u ovaj čin, imenuje Prelazak.

Jevrejski identitet koji se razvija sa njim, koji izrasta iz njega, konsekventno je povezan sa razdvajanjem od zemlje rođenja. Nema sopstveno porijeklo. Ne postoji Početak. Egipćanin dolazi iz Egipta, Helen iz Helade, dok Jevrejin nema istoimenu zemlju porijekla. Njegovo ime ne upućuje na porijeklo, već na prekid sa istim.

Otuda proističe suptilna aporija u definisanju hebrejskog jezika, a docnije i samog jevrejskog identiteta. Hebrejski ne izvire sa jednog mjesta, već iz napuštanja izvora, ostavljanja mjesta rođenja. Samo ime označava geografsku ili duhovnu odvojenost. Odisej je sa Itake, čezne za povratkom kući. Avram, s druge strane,  je iz haldejskog Ura, i čini sve što je u njegovoj moći da se nikada ne vrati. Jevrejski identitet otuda tumači svoje porijeklo u odustajanju od identiteta, tj. razvija svoj identitet iz neistovjetnosti sa mjestom porijekla. Obećana zemlja je „želja za zemljom u kojoj nismo rođeni“, destinacija nikada nije povratak u izvor, povratak u isto.

U Početku bješe Prekid. Ova ideja je suštinska za nemoguću definiciju judaizma. Posebnu refleksivnost dobija u formulaciji kojom je Derida samopribližio svoju sliku judaizma: „Jevrejin bi bilo drugo ime za nemogućnost biti Ja.“

(Delfina Horviler, "Razmišljanja o pitanju antisemitizma"/Preveo, na svijet donio filozof Mladen Mihajlović )

* * *

Svjedočenje H. B. o predratnom druženju s  optuženim L.

"On je bio posve dobar. Igrao sam se s L. na moru, bili smo u odmaralištu. Čak sam jednom ja ubio pticu kamenom. Plakao je. Šta je poslije bilo s njim, ja ne znam. Kako je tako osjetljivo biće moglo ubijati, meni nije jasno... Mislim, nekakva histrioničnost ga je savladala. Da, to je... "

Temperatura rosišta naglo se spustila, i pojavio se brz mraz, kao paučina na širom otvorenom oku.

* * *

Naša Danja blještala je ispred zgrade opštine! (Da, temperatura rosišta). Njezin drugar iz vrtića pravio je čudesne fotografije - mladenci Danilo i Danja ispod tri breze, nježni, zagrljeni. Dan je sunčana subota, indijansko ljeto. Pili smo vino.

Da bolan, nebo ništa niže od minuta. 

 

(zurnal.info)