Iz Crvenog solitera: Jedan život kasnije

Čitam Mirzu Idrizovića, SPOMENAR i Ljudmilu Ulicku, ZELENI ŠATOR, u Crvenom soliteru. Koristim predah između igranja "Što na podu spavaš". Knjige se uvijek dodiruju, u ovima pršte eksplozije i sjećanja, kao i ubitačna kritika totalitarnog društva u kojem prepoznajemo stvarnost.

Stvarnost?

Svakoga dana u BiH, jedna osoba diže ruku na sebe. Dječak se ubio nedaleko, tražio posao na benzinskoj pumpi pa smo ga javno ismijavali. I još to činimo. Roman o tolikom zlu nemoguće je napisati.

Još stvarnosti?

"Javna kuhinja u Ljubiji prestaje s radom, dok se u javnoj kuhinji u Prijedoru, koju takođe vodi Hrišćanska humanitarna organizacija "Hljeb života", broj korisnika smanjuje, izjavio je danas predsjednik ovog udruženja Danko Malešević", to je vijest iz lokalnog sedmičnika, prije desetak dana.  Malešević je podsjetio "da za septembar i oktobar potražuje od grada oko 15.000 KM za 90 korisnika s cijenom obroka od 2,60 KM koja je ugovorena na početku godine i koja se nije mijenjala."

Javnoj kuhinji je Grad dužan novac(!?)

(U međuvremenu grad je uplatio novac "Hljebu života" , kaže mi Lj. ali to, dakako, ne mijenja totalitet neodgovornosti.)

Postali smo besramno otvoreno podli. Demoni mitova i tlapnji u mraku dolaze na naplatu.Cijena tridesetgodišnjeg valjanja u blatu iluzija. Pod zelenim šatorom, Osipe Emiljeviču.

* * *

Prozorsko staklo pljoštilo je dječakov nos. Stigao studeni, vsesvetčak, veternjak, zmiščak, katarinski, zimji, novembar, kažem Lj. hvaleći se riječima iz pučke meteorologije. Gledao je dječak kiši u oči, pa se činilo da mu uzvraća. Jesam li to ja, prije pola stoljeća?

* * *

Aleksandar Mičerlih napisao je značajnu knjigu: Nesposobnost tugovanja (Die Unfä-higkeit zu trauern).

Zar se nesposobnost priznavanja sopstvene krivice i time njene obrade (tugovanje) odnosi doista samo na Njemačku, ili pak na sve zemlje (i pojedince) koje sopstvenu krivnju naprosto ne puštaju u jezik?

Nesposobnost tugovanja jest nemanje najljudskijeg senzuma. Ili se varam? Životinje dublje tuguju, o cvijeću i nebu da i ne govorimo. Bez tuge smo lica u dugovanju s ovim svijetom. Jesam li to ja, poslije pola stoljeća?

* * *

Nakon 32. godine, ponovno sam boravio u hotelu na Borskom jezeru, pored Zaječara, u kojem smo igrali Što na podu spavaš! Tada je povod bivanja u hotelu bio Susreti balkanskih književnika, koji su u stvari bili posljednji susreti pisaca Jugoslavije. Hotel kao da je ostao zaleđen možda baš u toj 1990. Dobio sam nagradu, i kao mladi jugoslavenski pjesnik bio s pravim piscima. Zadnji put, svi su tu bili.

Šalamun, Zlobec, Desanka Maksimović, Ćosić, Žika Pavlović, Ksenija Gađanski, Tišma Aleksandar, Izet Sarajlić, Aleksandar Sekulić, Kolja Mičević, Moma Dimić, Tonko Marojević ... Desanka M. je, naravno, dobila "Borski grumen". U hotelu je potom bio koktel, vani se spremao rat, također je bila jesen. Na zidovima ogromnog hotela okačene su slike, uvećane i uramljene - "Živeo drug Tito", na nekom rudničkom kopu, pa prizor s otvaranja tog i tog rudišta ili podizanje nekog stambenog bloka u Boru za radnike, rudare. Kako su slike tada povješane visile, tako i sada se keze, muzejski naoružane ironijom. Onda su izazvale podsmjeh u sobe prolazećih, pijanih pjesnika, a danas nevjericu i grohotan smijeh mladih sarajevsko-novosadskih-zagrebačkih glumaca. Svijet koji je potpuno zaustavljen. Kineski rudari su kupili i grad i rudnik, (bit će da hotel još lebdi samo u vlasničkoj skrivenosti, i da će ga uskoro braća komunisti malo kosnijih očiju, pokupiti.)

Kineski radnici su već kupili sve.

Mogu čuti smijeh polupijanih pjesnika, ciliktanje escajga u sada hladnoj dvorani na čijem ulazu je (i sada) slika vodopada u Jajcu!

Na balkonu sam mogao zaplakati.

Zar nitko od tih pjesnika nije vidio, nije slutio kakav pakao se približava?

S Desankom Maksimović (kao najstarijom pjesnikinjom) sam položio cvijeće (kao najmlađi pjesnik) na utvarnu skulpturu logoraša i pjesnika Mikloša Radnotija. Bio je aplauz pisaca. Bili su tu i borski rudari, u svečanim rudarskim uniformama. Ne znam stoji li tu još Radnoti. Mađar je, zar ne? Ne usuđujem se pitati nikoga. Nekako, tu je i gotovo. Nadživio Radnoti i logor, proletere rudare, pa i Kineze komuniste dočekao.

Da, na balkonu sam osjetio fizičko gušenje, neki vrtoglavi užas od pomisli šta smo od onakve zemlje uradili.

"Srećan 1.maj radnicima svih zemalja", piše na transparentu koji na crno bijelo fotografiji okačen je na američki damper Caterpillar. Nasmijani rudari, vedra djeca.

(Sjećam se i da je Živojin Pavlović za susjednim stolom, sinu Vuku i vrsnom Dragoslavu Srejoviću rekao - "vidite ove komunjare olinjale, pogledajte kako se po stolovima već razvrstavaju na male naciste svojih naroda."

Upravo to i ispričam M. P.  glumici i kćerki Ž. Pavlovića, nakon predstave Što na podu spavaš, u Zaječaru.)

Sada samo još avetinjski hotel, nekadašnje kraljevsko mjesto elite Jugoslavije. Kineski radnici svuda, od tržnog centra do kladionice ili kavane u kojoj tutnji Toma Zdravković a stolnjaci su zeleni i na kocke, pepeljare plastične i ogromne, i "pive klipače".

Ja sam tu, jedan život kasnije, pjesnik koji je došao s pasošem. Sposoban za tugovanje, vidim demone iluzija kako pljošte nosiće od prljave prozore. Da, naravno, ja sam taj dječak.

 

(zurnal.info)