Iz Crvenog solitera: Neplaćena krstarina

„Pa naravno da običan narod ne želi rat. Zašto bi neki jadnik na njivi riskirao svoj život u ratu, kada je najbolje što on može da dobije od rata, to da se vrati na svoju farmu u jednom komadu? Ali, na kraju dana, lideri zemlje su ti koji određuju politiku, i uvijek je jednostavno povući ljude za sobom.
Bez obzira da li se radi o demokraciji ili fašističkoj diktaturi, o parlamentu ili komunističkoj diktaturi. Imali ljudi pravo  glasa ili ne, narod uvijek možete dovesti u suglasnost sa njegovim liderima.

To je jednostavno. Sve što im treba reći jeste da smo napadnuti, i zatim optužiti pacifiste za nedostatak patriotizma i za izlaganje zemlje opasnosti. Ovo funkcionira na isti način u svakoj zemlji“.

Prosto je, H. Goering je to zaista izjavio u privatnom razgovoru sa američkim obavještajcem psihologom G. Gilbertom (u zatvorskoj ćeliji u Nirnbergu, 18. 4. 1946.).
Ponovimo, „sve što narodu treba reći jeste da smo napadnuti“ (usput prozvati one među nama koji su za mir, etiketirati pacifiste kao izdajnike), rekao je nacist Hermann Goering.
Zvuči poznato? Previše, kaže Lj.

(Prethodnu skasku o avijatičaru morfinisti, feldmaršalu što je zagrizao skrivenu ampulu cijanida i to u jutro svojeg zakazanog vješanja - zahvaljujem časnom, briljantnom sociologu Alekseju Kišjuhasu, čije eseje objavljuje beogradski "Danas" svake subote.)

Kao - plaćena krstarina za raspinjanje.
Jestati i nistati. Biti i ne-biti.
Cestarina Golgote, dramaturgija pijanih rimskih centuriona.
Jer, zapravo, što nas uči Sofoklova Antigona? (Naučimo žižekovski spiralno misliti, pjevanje je rečenica koja se odvojila od zemlje.)
Da je paradoks u sljedećem: rizičnije je biti moralan, nego saučesnik zločina!

* * *

Odnekud saznajem da je umro i Caka, poštar Caka, gradska legenda, jedan od likova "Schindlerovog lifta". Pokopan za Novu godinu. Kao Čedo Lažov.
Isto iz "Schindlerovog lifta", i umro isto za Novu godinu, samo 2020. na 2021.
Caka je onaj koji je Crveni soliter nazvao "vertikalno selo", ostavljajući da se asocijacije same odvijaju. Kao poštar imao se i napješačiti dijelivši poštu po zgradi, pa je Caka više volio da ga pošalju u Čirkin polje motorom, nego da sretne sve te soliternjane poredane jedne uz druge kao Radovan III uz Vilotiće, na nekom visokom katu, s vječnim žalom za zavičajem.
Caka je znao sve. I bio je u Prijedoru baš faca. Iz Agave, u Plavom, išao na zadatak. Pratio ga Delijin sin, harmonikaš.
Na ratištu izgubio oko. Imao bogtepito koliko operacija. Prestao piti.
Jednom za mog šureta mislio da sam ja, pa mu rekao da je čuo da ga ima u nekom romanu.
"Neka, neka, hajd neka", bilo mu drago.
Ono, poštarina u staklenom oku Cake. 

Onoga koji je vidio sve. Jer je jednook.
Caka, gradska raja, kojega je pronašla granata na ratištu. Caka i Čedo.
Uredno odradili ratište, bili gdje su morali. Poštar i Lažov, diskoliko nestali niz vodu. Niz nekoliko rečenica.

* * *

Istinsko čitanje mora ostavljati prostor slobode tekstu. Čitanje ne smije davati identitete i učitavanja naših značenja. Tekst i čitanje se moraju poštovati, jer taj je susret čudo. Veliko čudo pahulje, etiketa na mirotvoritelju. Čudo izdaje.

* * *

I dalje sanjam da sam krst od leda donio na scenu, da se topi dok traje predstava.
U lončić s vodom krst da se otopi.
Koliko to traje?
Dok utajnjena ne bude neka misao, uvedena postupno u tajnu.
Čedo Lažov bi rekao - neka predstava prati otapanje; neka traje koliko je toplo!
A mi bi se smijali. Nitko mu ne bi vjerovao.
Caka dvook nosi penzije Čauševićima na Hambarine pa žuri i namiguje okom što će ga izbiti geler.
Caka bi mu vjerovao.

* * *

Pretoplo je. Nema više zime, snijega, snješka, klizanja... Vrijeme je potpuno zaboravilo zimu, toplina se uvlači u svačiju sjenku. I biljke, dakako, počele se prije vremena buditi, pojavile se jagorčevine, u Dalmaciji jorgovani, a neke ptice uopće nisu otišle u toplije krajeve. Dakle, priroda je zbunjena, potpuno.
Šta smo to uradili?

Krstarina nije plaćena.
Raspinjanje će trajati. Šaka vrućih eksera za pregrijano nebo. Dramaturgija izdaje.