Iz Crvenog solitera: Praslovan

 

Subhan O. je otišao. Ovaj put, baš da se više ne vrati.

(Proveli smo djetinjstvo i ranu mladost u Crvenom soliteru. Isto godište, škola, lopte, Buldožer, Lačni Franc, filmovi...)

Umrla mu je prvo majka, potom i otac. Prodao je stan. Zvao me u četvrtak, na mobitel. Da siđem do njega na treći kat. Iznenadio sam se otkud on u Prijedoru, sada, u zimu.Obično bi iz Njemačke dolazio koncem ljeta. Tako je od 1996., od svršetka rata.

Polako sam se spustio, korak po korak. Bučno se čuo lift u kretanju.

Na svakom katu vidim svoje nekadašnje komšije. Koliko mrtvih tumara hodnicima, držeći se za gelendere stubišnih stepenica. Pozvonio sam. Hajde ulazi, čuo sam mu glas. Stan je bio potpuno prazan. Sjedio je na običnoj stolici, odjeven, sijed, i gotovo slijep na desno oko.

Plakao je, nijem.

Seka. (Tako smo ga svi zvali. Jer su ga u kući starci imenovali Braco. Takve je nadimke davao Vijeko, svima u Kokinom gradu.)

Znači, gotovo, prodao si sve? Aha.

Otvorio je konzerve piva. Pričali smo o Leu Perutzu, i o Kafki, zapravo više o Maxu Brodu. Tako. Uključio je radio na mobilnom.

Sutradan putuje, za Njemačku.

Iz zračne luke poslao je šturu, kafkijansku poruku na viber:

"Zamisli, buraz, da sam ostao."

* * *

Prva verzija :

1. je napisala:

"Kad je umirao, popodne, par komaraca letjelo je oko postelje, uzalud sam ih tjerala. Jedan ga ujeo za ruku.

Sutradan su opet bili u sobi, u kojoj njega više nema.

Pomislila sam kako jedan nosi njegovu krv."

* * *

Druga verzija:

"Njegove poslednje noći sam čula komarca u sobi i pomislila - ako ga ujede, ako popije malo te krvi a I. sutra umre, da li će njegova krv, sad u komarcu i dalje biti živa.

Od tada nisam ubila nijednog komarca u kući. Ne diraju me."

* * *

Uvijek bih osjetio krajnju zebnju, kad bih se sreo s riječima pripovijetke Lava Tolstoja "Smrt Ivana Iljiča", jer bi se u meni nakon čitanja svo biće zatreslo i osjećao bih kako lišće s mene opada. Čitao sam je mlad, pa svake godine ponovno.

Od nje sam naučio da ću umrijeti. Svatko je taj Ivan I., ali treba od gomile laži, sebe ugledati. Samoga, usred prodatoga stana.

Usred posječena Višnjeva sada.

Kraj Tolstojeve priče:

/„Smrt je gotova“, reče on sebi. „Nema je više“. Udahnu zrak, zastade na pola puta, opruži se i izdahnu./

Dakle je sam, svatko, bilo tko, i nosi njegovu krv.

* * *

Žumance se zaljuskava.

To netko već na pjesmu, navikava grkljane budućih ptica.

* * * 

Jesmo li doista bića vječitog samo-opraštanja? Je li već svatko od nas onaj koji u nedogled odlaže bilo kakvo sretanje sa sobom? Odložena jesamoća.

Do te opružavajuće točke, pred izdahni ropac. Prazne sobe. Ispražnjene.

U prvom mjesecima 1996. (još se mir u BiH "operativno uspostavljao"), Seka i ja se našli na "ničijoj zemlji", kod Oštre Luke.

Pa da, u različitim uniformama.

Vojna policija bila na obje strane, udaljeni stotinjak metara, po dvojica u autima. Donio je Braco/Seka bocu konjaka, cugali smo i pričali tko je poginuo, tko je ubijen, tko se spasio, koga je granata, jel' živ onaj, preživi li ovaj kome je učiteljica uzela strip...

Policije nas pijane razvezle, svakoga svojoj vojsci.

To je taj Seka. Braco. Školski. Subhan.

Sada smo dvojica staraca, na parketu praznog prodatog stana.

Sutra ima let iz Zagreba za Frankfurt.

"Maloprije sam komarca vidio u sobi. Tu sletio, samuckali smo.

Otkud on zimi?"

Nasmije se, konačno.

I bjelanjce se zaljuskava.

Tik-tok, tik-tak, Verden-Bahmut...

 

(zurnal.info)