Iz Crvenog solitera: Unuk učiteljeva učenika

Republika Srbija će uzeti kredit vrijedan preko 80 miliona eura od francuske banke, za koji su garanciju dali Kinezi, a da bi izvjesna kineska kompanija "uklonila" Stari savski most u Beogradu. Istim ugovorom predviđa se izgradnja novog mosta ("ljepšeg i starijeg", rekao bi pjesnik). Nekadašnji arhitekta Beograda Đ. Bobić kaže da Stari most ne treba uklanjati ili rušiti ili izmještati, već rekonstruirati, sačuvati historijsku vrijednost i modernizirati ga, sve to bi koštalo upola manje, dodaje.

Herojsko djelo učitelja Miladina Zarića, koji je 20. oktobra 1944. spasio most preko Save (deminiravši ga) od nacista koji su planirali da ga tokom povlačenja sruše, pašće u vodu. Bukvalno.

Vlast je ugovor o kreditu za taj posao potpisala upravo 20. oktobra ove godine. Bukvalno. Što nije dospio NATO, pa i sami njemački nacisti koji su ga i napravili, izglasao je srpski parlament. Svaki građanin Srbije platit će iznad 5 eura uklanjanje (izmještanje) Starog savskog mosta na neku suhu lokaciju, i pravljenje novog. Jasno, minirat će ga, pita Lj. Neće, velim joj, plan je da ga demontiraju i smjeste negdje na suho.

A učitelj heroj? Njemu će glavni grad postaviti spomen ploču, on više ne spada u ovu priču. "To je za mene nacistički most i neću dalje da razgovaram", kaže gradonačelnik Beograda, gle molim te - vaterpolist. Bukvalno.

Pa jasno, na Drini ćuprija je, dakle - turski, osmanlijski most? Arapi su na Savi.

Ćuprija je na Drini.

Crveni je socijalistički soliter na Sani.

* * *

Epoletiran vojni pop.

Već izgrižen od angela.

Kako ne vidiš, rekla je, pa ti si to napisao - orajuje ženski dio groblja.

Tako je soku u voću dok miruje, među nestvorenima.

Jasno, miniran je on svo ovo vrijeme, čekao se samo unuk učiteljeva učenika. Koji će nam objasniti da je Stari most i tako  napravio okupator.

* * *

Protepavaju lutke iz uspavanki, punjene žitom. Namakla se siva boja kao zavjese na kući umrlog. Riječi nabrzinu međusobno presvlače košulje. Nervoza trešanja u limenci, drva na balkonu, tamnocrvene venice na nožnom gležnju, sve je donosilo sivu boju. Ipak, moram ustati iz kreveta, iza podne i putujem.

* * *

Gazdarica hotela je gledala našu predstavu. Za doručkom mi čestita, i pita me je li Senka živa u Sarajevu?

Senka ne postoji, gospođo, kažem joj.

"E, toga sam se bojala, bolje da je umrla."

* * *

Od romana koje je čitao ove godine izdvojio je hrvatski predsjednik "Travničku hroniku" Ive Andrića, dva romana Vladana Desnice - "Proljeća Ivana Galeba" i "Zimsko ljetovanje" - te "Zločin i kaznu" Fjodora Dostojevskog.

''Čitao sam tekstove koje davno nisam. Premlad sam čitao stvari koje nisam razumio. Razočaran sam 'Zločinom i kaznom', nije mi jasno što sam vidio u toj knjizi kada sam imao 18 godina'', kazao je predsjednik Hrvatske Z. Milanović novinarima nakon posjeta "Interliberu 2022.", sajmu knjiga u Zagrebu. Razočarao se u Dostojevskog?

Da, tako govori unuk učiteljeva učenika.

* * *

"U jednom trenutku, sat i po kasnije, u prostoriju ulaze Belivuk i Miljković, Miloš Budimir je u tom periodu pravio fotografije. Miljković je ušao sa sekirom sa drškom od metar sa plavim sečivom. Imao je belu majicu, farmerke, prozborio par rečenica sa Goranom i rekao: „Ajde, Goksi, vreme je“, a Goksi je pitao: „Kako da se namestim“, ispričao je "ubojica pokajnik" Lalić, (na suđenju "klanu Velje Nevolje" u Beogradu), i  detaljno opisao posljednje trenutke Veličkovićevog života.

„Miljković je snažno zamahnuo i čula su se dva tupa udarca. Vrat mu je bio odvojen od tela, tu je izgubio život. Goran se vrlo dobro i dostojanstveno držao, hrabro, i tu je preminuo. Zatim je Veljko uzeo sekiru i razdvojio mu glavu od tela, stopala od tela, razmeštao, napisali smo mu na leđima „Korać pi*ka“. Prvi put sam učestvovao u tako nečemu, znao sam da će ga ubiti ali tako nešto nisam očekivao“, naveo je Lalić, svjedok suradnik na suđenju u Beogradu kriminalnoj grupi pod navijačkim imenom "Principi."

Kraj navoda, pa riječ filozofa:

"Figura krvnika povezana je i etimološki sa tijelom [Carne (it.) - meso, put, tijelo; carnefice - krvnik, dželat, mučitelj]. Riječ carne-fice, na latinskom carnifex, sastoji se od: caro, carnis (meso, put, tijelo) i facere (raditi). Predmet na kojem krvnik primjenjuje svoje tehnike jeste meso drugog čovjeka. Na temi mesa, od Fleisch i Verfleischlichung - obrađivati meso žrtve mučenja, insistira Ameri u svom svjedočanstvu. Moć krvnika ogleda se upravo u tome što ljudsko biće, dok je još živo, svodi na meso. Ali šta je uopšte „meso”? Riječ je o graničnom konceptu zadržanom na rubovima filozofije, koja ga je radije prećutala. Temu mesa izložio je Moris Merlo-Ponti, koji je, međutim, primjetio: „Ono što nazivamo mesom, ta masa iznutra izmrcvarena, nema nikakvo ime u filozofiji(...)"

       Meso nije isto što i tijelo; taj dio, ta membrana, ono je što proširuje granicu. To važi i za ljudsko tijelo i za političko tijelo. Nije slučajno Esposito primjetio: „Taj pojam materijskog, neorganskog mesa, ‘divljeg’, kako bi rekao Merlo-Ponti, nikad nije imao političku konfiguraciju”. I pita se: „Kakvu političku formu može da preuzme to meso koje je oduvijek pripadalo nepolitičkom modalitetu?”

       Da bi rasvjetlio motiv mesa izvan tijela, podsjeća nas na slike Fransisa Bejkona, na kojima potvrdu nalazi biopolitička praksa nacizma. U slikama klanice i izmrcvarenog, izobličenog i izubijanog mesa, jedino se s gnušanjem još uvijek mogu prepoznati ljudski obrisi.

       Ali ta utroba, ta bezmalo neorganska materija koja kulja iz tijela, ta rastrgnuta gomila koja krvari, ista je ona na kojoj radi mučitelj. To je meso za torturu. Možda je zato tortura ostala na marginama filozofskih rasprava. To je bez sumnje prošireno i presudno značenje izraza Verfleischlichung, koji je skovao Ameri.

       Tako nam krvnikov zadatak djeluje jasnije, ali i složenije. I jasno je zašto - kako je naglasilo dvoje urugvajskih psihoanalitičara, Vinjar i Vinjar, „žrtva torture postaje svjedok od krvi i mesa nevolje koja se tiče cijelog čovječanstva”.        Ono što mučitelj radi umnogome prevazilazi fizičko uništenje. U njegovim rukama, žrtva se pretvara u umiruće stvorenje, u iskidano meso, u disjecta membra jednog tijela koje više nije tijelo, već je bezmalo neorganska materija koja ipak živi. Zato je to beskrajna agonija, egzekucija koja se unedogled odlaže i obnavlja. Žrtva mučenja doživljava samu sebe kao komad mesa, već odvojen od tijela, čija je otuđenost nepovratna, prema kojem, štaviše, osjeća netrpeljivost. Tijelo je oružje koje se koristi protiv žrtve.

       Mučitelj dela u skladu s neumoljivim mehanizmom uzroka i posljedice. Procjenjuje i odmjerava nastavljajući s nepokolebljivom vještinom, s ravnodušnom distancom, s revnosnim samopregorom. I dok radi na tom nagom tijelu, vezanom i nepomičnom, uživa, zadovoljan, u svojoj moći, u sopstvenoj ekspanziji, srazmjernoj skupljanu tijela žrtve. Apoteoza se dostiže kad ne ostane ništa drugo do meso."

Donatela di Cezare, "Tortura" (preveo filozof Mladen Mihajlović)

* * *

Tako su činili i na ćupriji, na Drini, okupatori.

(Iako treba, tebra, tu kamenu starudiju izmjestiti na suho, i napraviti suvremenu čeličnu ćuprijetinu.)

A Zoka s Pantovčaka nije shvatio sjekiru.

Ili se Sonja udala za "glavnog baju", a  Raskoljnikov je poginuo na Neretvi.

Lift, most gore dolje, svejedno je, sve je minirano sjekirom.

 

(zurnal.info)