Iz Crvenog solitera: Poderane košulje Jugoslavije

Nešto o probama predstave po romanu "Što na podu spavaš": i što da je Bota stvarno u Sarajevu ostavio Senku? Da ga je doista čekala svaki dan ispred Akademije i da joj je snajper otkinuo ruku? I sve ove godine ona je znala da će doći. Zaklela se čekati ga. (I piscu to rekla. Pisac prešutio Boti, prešutio čitatelju). Udovicom, invalidnom ratnom strvinom ostala.

I, tako, on došao iz Amerike vidjeti u Sarajevu u Narodnom - "Što na podu spavaš". Nebo bolan ništa.
Odvaljuje se, minut po minut.
I došla je Senka na koktel, jer je napokon željela upoznati glumicu koja ju igra, sad kada su već svi ubijeđeni da nije ni postojala, da je "autorova fikcija".
Nebo nišani.

Odmah ga je vidjela, Botu, sijed zvrk što se nekad zavlačio ispod petokrake.
"On je, on, moj Bota, moj snajper, moj bratoubojica...
Stoji s glumicom lika Senke iz predstave, koja me igrala."
Polako, praznog rukava košulje, priđe im.

* * *

Ili Brkata Zora? Što se s njom desilo? Ona što je prala mrtve iz grada. Vjenčavala se s mrtvom vojskom. Kada je umrla Zorka, koliko godina iza rata? Je li bila sama, u prosekturi, ili negdje uz kavu? Tko je njoj mrtvoj pjevuckao? Tko je ritualno oprao njezino tijelo i ispratio uz mrtvozorničke dvije, tri fraze? Je li tamo, među mrtvima i njezin Goran, onaj vojnik iz Mostara što se za njega mrtvog vjenčala? Onaj što se bojao smrti zbog mraka? Jesu li sad u smrti vjenčani, iako se u životu nisu ni mogli upoznati.

Da zna Zorka da sve zna zora. Ne bi Zora zoru tolikima čekala. Samo svoju.
Polako, rukava praznog za čitavu ruku mahajuću.

* * *

Nešto i o putu na probe i predstave "po regiji", dakako:

nema više granice između Slovenije i Hrvatske. Samo za to "popraviti" trebalo je više od 30 godina.
Prazna ruka, pun rukav, poderane košulje Jugoslavije. Sada je pored nas, na četrdesetak kilometara, Jasenovac u Europskoj Uniji, kao Portugal ili Azurna obala.

Više stotina godina ovdje je bila granica, između Otomana i Europe, Austrougarske i Turske, sada se vratila u svoj žestini. 
Nebo nišani, kažem Lj.

Da bih igrao u "Što na podu spavaš" u Novom Sadu, u SNP-u, moram ući u EU, pa izaći. Da bih igrao "Što na podu spavaš" u Zagrebu, u "Gavelli", moram ući u EU kao stranac.

A na hrvatskom jeziku ušao u finale nagrade "Europski Pjesnik Slobode", u Poljskoj.
Živim u srpskom dijelu BiH, kažem joj. Onome entitetu koji me apsolutno "otkazuje", nema me, entitetu koji moje romane ignorira, pa ih i ne gleda prenesene u teatar.
Da bih igrao predstavu, moram u "drugi entitet".

Same nedorečenosti, padovi, šokiranost, traćenje vremena na vrhunsko: POTVRDA IDENTITETA.

* * *

Sa "generalki", scene koje nisu mogle preživjeti pojavnost:

Bota nije mogao progovoriti. Zatim je zagrlio. I Senka njega, i Senka njega, jednoruko. Nikoga ruka.
Isusu na zakivku. Zaklela se, dočekala ga. Maja, koja glumi Senku viknula - Bota i Senka! Svi došli.
Opet ta riječ koja me prati - nevjerica!
Potom i instagram, facebook, cvrkuti.

"A Bota mi ubio brata!", pomislila.

* * *

Tarkovski u Bahmutu. I Babelj. I Harms, Gumiljov, Mandeljštam, Šalamov, Gogolj, Beli, Hljebnjikov, Solženjicin, Ahmatova...

"A Bota mi brata ubio!", mrmljala.

"Što me ne upita za razmjenu, i kako sam i po čemu Senada poznala?
Zorka mi rekla, tvoja Zorka pomogla da Goran bude zalog za tijelo Senada.
Ništa ti ne upita, Bota moj?"

Samo šutio. Pucao uvis, jer je nebo nišanilo.
Kao neka riječ užasnuta svojim značenjem.

(zurnal.info)