Kako se sjećati?
Kad sve ima svoju bespočetnost.
Zakalemio tugu u srce, pa se sjeća.
Tako sam započeo mali zapis o izvrsnoj zbirci priča svojeg sugrađanina Ognjena Vlačine, Ogumana.
On kaže Doras, a ja jedino znam Prijedor. Da sam dorasčanin saznao sam slušajući kako odrastaju postjugoslavenska djeca, ili, ako hoćeš - generacija koja je počela živote kad je već Jugoslavija ispuštala hropac.
Pa ja sam "došljo iz Ljubije" (već 50 godina), kao FK "Rudar" (nekad iz Ljubije, a sad iz Prijedora/Dorasa).
Zbirka je to priča o gradu poznih osamdesetih prošlog stoljeća, kad su Dorasom još trčarali Titovi pioniri i odvažni direktori OOUR-a, pa preko ratnih sličica dječaka, do ovoga doba, ovoga "sada".
Ognjenova "Talandara" doista cvrči ugrijanim uljem na sjećanju generacije koja ja jedva poimala rat oko sebe - a danas su to ljudi Isusovih godina, dakle oko 33 ljeta. Jedino u čemu su imali sreće jest da nisu imali dovoljno godina za poziv u rat. Sve ostalo je poraz!
Generacija koja tek se pridiže iz krvi onih što su se klali za i protiv Jugoslavije. Zbirku priča "Talandara", Ognjena Vlačine, preporučujem doraščanima, prije svega, a potom svijetu. Poštena je to knjiga, a siguran sam da Vlačina može da je dopisuje gotovo neprestano, prateći, kronologizirajući memoriju dječaka, koje nismo od pušaka niti primjetili oko nas.
* * *
Kako smo zapravo ostali bez budućnosti? Kako nas je tehnologija dovela do nestanka budućnosti? Ljosa piše, a to pominje i Slavenka Drakulić, da je kultura nekada služila budućnosti, pohranjivanju u neku zamišljenu sveljudsku memoriju. (Samo tako znamo za Tolstoja, Beethovena ili Mozarta, Shakespearea i Sofokla). Danas, kultura je opsluživanje sada = zabava, i to odmah. Religija je izgubila kontrolu nad postbudućnosti/besmrtosti. Religija nije u stanju da se nadmaši, jer nikakav strah ne postoji. Zabava je kultura. Kultura sada služi "sada".
Uopće joj nije važna pamtljivost jer budućnosti nema, tehnologija je obezvrijedila svako znanje, i sve služi samo danas. Živimo doba nove desnice koja zna i da je pamćenje sektivno i podložno brutalitetu nevažnosti, i upitnosti koja je u stanju relavitizirati apsolutno sve.
(Moj prijatelj i vjernik rekao mi je skoro: valjda svakako znaš da Isus neće ponovno doći prije Apokalipse. Dakle, prvo Sudnji dan pa On.)
Kad misliš da će se dogoditi, pitam ga? Danas, kao i sve, sve se iznova dogodi danas, odgovara mi mirno! Svaka je večera Posljednja.
* * *
Ne plačemo uzalud na isti organ na koji slike ulaze u nas.
* * *
Sa Saletom K., sarajevskim glumcem iz predstave "Što na podu spavaš", doputovao preko Jasenovca, u Prijedor, pa smo otišli na grob Anđela, onog dječaka kojeg igra u predstavi. Po romanu.
Sve je na 588 koraka iza Crvenog solitera, na Gradskom pravoslavnom groblju. Instagramiram fotku i potpisujem "Dva Anđela".
Između njih trideset godina.
Tijelo ponovno. Na sceni.
Svaka je večera Posljednja, i nijednu, pored pušaka na krilu, nismo dovršili.
* * *
Tek nekoliko mjeseci nakon što je izraelski narod izašao iz Egipta godine 2448. od stvaranja svijeta (1313. g. pr.n.e.), zgriješili su štujući zlatno tele. Mojsije se uspeo na Goru Sinaj moleći B_ga za oprost. Nakon dva četrdesetodnevna boravka na gori, stečena je puna B_žanska naklonost.
Dan kada je Mojsije sišao sa Sinaja (10. dan mjeseca tišri) zauvijek je zapamćen kao Dan pomirenja – Jom Kipur."
Kipur kao pokajanje, dan oprosta i molitve oprosta, dan pomirenja. To su završni akordi predstave "Što na podu spavaš"...
Zov. Pozivanje. Davanje ruke. Svijetu treba oprostiti, kao u filmovima Tarkovskog. Zatim se kajati.
Treba biti onaj dječak, zvonolivac, zbog kojeg će progovoriti Rubljov.
I, malo zaplačemo, slike tako, koristeći isti naš organ, bi da ih gledamo.
(zurnal.info)