Iz Crvenog solitera: Kad svi uskrsnemo

U eseju NOLI ME TANGERE, OGLED O UZLAŽENJU TIJELA, (prijevod Mario Kopić), filozof Jean-Luc Nancy piše o Uskrsnuću -  

"... anastasis nije, niti dolazi do riječi iz samoga sebe, iz vlastitog subjekta, nego od drugog: dolazi od drugog ili je ovisan o drugom u njemu samome – ili drukčije, u njemu samome je to uzlaženje drugoga [la levée de l'autre]. Drugi je onaj koji ustaje od mrtvih u meni kao mrtvacu. Drugi je onaj koji ustaje od mrtvih za mene, a ne da čini da ja ustanem od mrtvih. I još drukčije: „ustao sam od mrtvih“ ne izražava neki čin što bi ga ja počinio, nego neku pasivnost koja me snašla ili koju sam primio. „Mrtav sam“ (nemoguća rečenica) i „ustao sam od mrtvih“ dvije su rečenice koje izražavaju isto, istu pasivnost i istu strast [la même passivité et la même passion], kao da bi za to da bismo mogli reći „mrtav sam“ bilo potrebno najprije „ustati od mrtvih“, na način kako to razumiju reprezentacije religija prirodnih čuda... "

Kad svi uskrsnemo, rekla je Lj., što će biti s praznim grobovima, tko će to sve zatrpati?
Šutali smo.
Pa je sama i odgovorila:
Neće biti puno praznih grobova, raj je maleni voćnjak jabuke u kojem je jesen, i ima zmija.

* * *

" Iz Crvenog solitera" postaje mučna skripta poprilično monaškog promatranja svijeta i sebe u njemu. Umjetnost je postala posve nepotrebna zemlji u kojoj živim, zemlji ohlokracije (vladavina rulje), općeg prostaštva i permanentnog stanja ratne psihoze. Zapisi, bilješke, notiranja, sve sad vodi u umor koji me počinje obarati na koljena. Parezija je također brzoumarajuća besmislica ostavljena luđacima i pjesnicima.

* * *

Ljudmila Ulicka, velika ruska suvremena spisateljica, radila je u Institutu za pedijatriju, u Odeljenju za izučavanje razvitka mozga. Dječijeg mozga.
Dodirivač i dodirnuto.

Otac Antigonin ubio je djeda Antigoninog a prabaku Antigoninu učinio - Antigoninom bakom. Onaj koji je sebi izvadio oči, jest otac blizanaca Eteokla i Polinika, koji će za Tebu ubiti jedan drugog.
Bezočni Edip.

Rekoh, Ljusa Ulicka testericom, dakle, secirala leševe malih pacova (i kunića). I piše Ulicka (u "Svetom smeću") šta svašta mora čovjek uraditi u ime budućih spašenih dječijih mozgića; pa kako su tuš ubrizgavali trudnoj zečici ravno u srce.

Bezočni Edip je majci napravio Antigonu.

Pa su, piše Ulicka, promatrali kako "srce bi još kucalo, ne shvaćajući da umjesto žive crvene krvi tjera crnu žitku tečnost, i onda bi, stupnjevito, iznemoglo od nedostatka kisika, počelo da usporava ritam i da staje." Premoreno se zaustavi. Sve smo, kaže Ljusa, gledali kroz mikroskope.
Poslije kremirali ostatke u institutskoj spalionici.

* * *

I tko bi zatrpavao tolike grobove?
Nema svatko čast posjedovanja groba. Čast groba.
Hoće li, i može li, uskrsnuti onaj bez groba?
Zar masovna grobnica, kao i nepokopan Polinik, ne znači njezinim idejnom tvorcu  upravo to - da onima u njoj, kao i Poliniku ostavljenom truljenju na zemlji - nema uskrsnuća?!

A mlada zečica sa srcem punim tuša?
Kojoj su usporili srce da vide šta će biti s mozgom fetusa njezina potomka?

Ima li njoj uzlaženja? Dakako, pa bili smo sad upravo "drugi" toj zečici, ustali je od mrtvih za nju.
"Drugi je onaj koji ustaje od mrtvih u meni kao mrtvacu. Drugi je onaj koji ustaje od mrtvih za mene... "

U onaj maleni voćnjak jabuke, iz kojega smo istjerani, u kojem je jesen, i ima zmija?