Iz Crvenog solitera: Mala, bijela kuća

Bio "naš rat", naša i satara i panj i Crveni soliter, u kontekstu "Crveni osamljenik", i iz ulice "43. prijedorske motorizovane brigade" (nekadašnja "Save Kovačevića") bio onaj - polusrbin, poluhrvat iz Bosne i Hercegovine, zapravo iz Republike Srpske, on ti je "ostali", polutanac, polututanj, poluton, kao kažu ovdašnji umovi - "miješano meso"! Oni, eto, bili.
Nečiju mladost kasnije, polupola on, predstavljat će hrvatski jezik na festivalu poezije Europski Pjesnik Slobode, na proljeće 2024. u Gdańsku, u Poljskoj!
Čuješ ti to? I to, drugi put!
Prvi put (sa "Ježenim kožicama", Vrijeme, Zenica) predstavljao bosanskohercegovačku književnost, poeziju (u Gdańsku, 2020.)
Sada, drugi put u finalu, 2024. predstavljat će hrvatsku (sa "Snijeg je dobro pazio da ne padne", VBZ, Zagreb, 2019.) poeziju!

A u ratu bio u toj istoj 43. brigadi Vojske Republike Srpske!?
(e, sad - dulja pauza)

Samo, što jest jest - lako je hrvatski pisati u Varaždinu ili Zagrebu, deder ti piši jarane, gdje je Hrvata još stopedeset puta dva ostalo u gradu!
Nemo'š vjerovati, kume, sva tvoja biografija k'o da se neko dobro zajebava", veli meni o meni, moj kum Todor.

Probudi se, dječače iz "Tone Perića" u Ljubiji. U jezik tko je uveden, izašao nije.

* * *

U jednoj dokumentarnoj sceni filma SHOAH, Cloda Lantzmanna, pojavljuje se prosijedi plahi, šutljivi Simon Srebrnik, Židov, iz sela/mjesta/grada Chehmno, Poljska. Lantzmann ga je pronašao u Tel Avivu.
Kada je sniman film, 70-tih godina prošloga stoljeća, Simon Srebrnik imao je već 47 godina, a kada se vršena masovna eksterminacija Židova u Poljskoj, Simon je bio 13-godišnji dječak. Pjevao je u čamcu na maloj rijeci koja je sjekla selo, nacisti su mu se smijali, bio im je maskota, sluga, igračka, učili su ga pjevati vermahtovske i SS koračnice, budoarske pošalice, kao i vojničke tužaljke.
Hranio im zečeve, u esesovskim  kunićnjacima.
Zorom, 18.1.1945. tri dana pred dolazak Sovjeta u Chehmno, svi preostali Židovi su strijeljani.
Simon je preživio čak i metak u glavu!
Spasio ga liječnik Crvene armije.

"Jedna mala bijela kuća
ostala je u mome sećanju.
Tu malu bijelu kuću
sanjam svake noći."

Od 400.000 Židova iz toga dijela Poljske, nakon Velikog rata, u Chehmno se vratilo njih 5!  (Pet ljudi, matero mila).

Simon je, tako, s Lantzmannom došao u Chemno prvi puta nakon 1945. godine.
Seljaci se još sjećaju dječaka koji je pjevao nacistima. Zar je to on?
Simon - Andrićeva Aska, pjevač Male bijele kuće. U kojoj je vuk, hranjen zečetinom.

* * *

Pred "naš rat", radio sam u Rudniku Omarska, ("četverobrigadno - dva dana prva smjena, potom dva druga, dva treća, pa dva dana slobodan"), na radnom mjestu -  "Pumpar pitke vode"?!

Imao sam manje od devetnaest godina.
Dane i noći provodio sam uz pumpe za vodu, negdje u Donjoj Lamovitoj, (po čitave noći uz Dostojevskog, Balzaka, Ulises, Novi Zavjet, Shakespearea, Cvetajevu, Kiša, Dantea, Borgesa, Ciorana, Pasolinia, Brechta, Bashlara, Hugu Friedricha, Stari Zavjet...). Uz grmljavinu pumpe pitke vode diplomirao sam sanjanje izazvano samoćom.

"Za smrt se, besmrtna Ptico, ti ne rodi!
Nema naraštaja gladnih da te guše;
I glas što ga slušam, dok ova noć hodi,
U stara vremena car i luda čuše:
Možda taj poj k srcu tužnom put napravi
Rutinom, kad čežnjom za domom morena,
Stajaše, sred tuđeg žita, u suzama."
(iz Ode slavuju, J. Keats)

Kod Upravne zgrade, u Rudniku Omarska, napravili su malu građevinu, dvije prostorije u prizemnici, u kojoj su se sastajali rudarski šefovi smjena pripremajući se za odlazak na same kopove rudišta.
Samo par godina nakon izgradnje, počeo je "naš rat", rudnik je pretvoren u logor, a svi su logoraši, baš svi, jedno mjesto u svojim haškim svjedočenjima navodili kao najstrašnije.
Svi odreda: MALA BIJELA KUĆA!
U njoj su ljude tukli do smrti, šipkama, kundacima, noževima, vezane i nemoćne.
U nju tko je uveden, izašao nije.

"Jedna mala bijela kuća
ostala je u mome sećanju.
Tu malu bijelu kuću
sanjam svake noći." 

* * *

Jugoslavija. OKTOBAR, 1990. Beograd, "Noćni Gorbačov", Darko Cvijetić (22 godine), Književna omladina Srbije, Pegaz, stranica 27 :

"MALA BIJELA KUĆA

Međutim, veliki metal tek sada dolazi. 
Coca-cola će biti parčić i bit će ris. Oprostiti vasioni, i nijema je, i nije ljeto.
Visoka peć se gasi crveneći se u licu, crveneći se jedan je zbilja i otišao, jedan kao komsomolka koju je milovao Gorbačov, dok sam ja bio noćni. Idem na brdo izmalena, masnica u čipki zaspe.
Lijep li će topli nagon nazvati po folkloru, svi će biti puni zaostale granate.
Valjat će stati u brigadu spušten niz zid sobe, valjat će i što mu je siporeks dočekao zamak.
Baka je uvijek drugoga hvalila, mene nikad, drugoga uvijek.
Vi si.
Oprati Englesku i perje kumu i kumi, šator s duše koja je izašla. Došao je koljena, došao je ruke, sav je došao.
Međutim, veliki metal tek sada dolazi."

* * *

Jer, tko bi to mogao biti Noćni Gorbačov okružen "ćelavim dječacima"?

* * *

Na hebrejskom JAKAR - voljeni.
Na hebrejskom JAKARA - voljena.
Najveća nađena masovna grobnica pored Grada, a gdje su vršena i ubijanja i bacanja u jamu radi skrivanja leševa, zove se :
JAKARINA KOSA.

* * *

Netko je davno trebao zaustaviti krv iz nosa carevića Alekseja. Nitko nije rođen iz svojega kuta.

"... tu malu bijelu kuću
sanjam svake noći."
Mala bijela kuća je arka. U njoj je onaj koji je uveden u jezik.

"Međutim, veliki metal tek sada dolazi."

(zurnal.info)