Iz Crvenog solitera (AUDIO):Beznadno bolesni

Darko Cvijetić

Iz Crvenog solitera (AUDIO): Beznadno bolesni

Reci ti meni - za kojeg đavola su poginuli i srpski i hrvatski momci i bošnjački - evo recimo na Baniji, Podunavlju, Podravini, Posanju, Pounju, kad više niko tu niti živi, niti planira da živi? Šta će ti teritorija na kojoj nemaš stanovništvo?

Beznadno bolesni
ilustracija: Božana Radenković

Ili uzmi Isusove riječi, Darko, od onih strašnih rečenica koje je izgovorio kad je već bio raspet, iz evanđelja po Marku (Mk 15,33 - 35): Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Isto piše u svojem evanđelju i Matej (27,46), da je oko devet sati Isus povikao jakim glasom: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“.

To je, također, bilo ispunjenje proročanstva iz Psalma 22,1 odnosno, identične Davidove riječi, koje navodi i Stari Zavjet.
Dakle, čak i Isus na krstu, zapravo - citira!

To je tebi za priču, za neku pripovijetku, kaže mi redatelj Marko M.
I Edip je kao i Sin pri izlasku iz groba, rekao odlazeći - ne diraj me!
Citati, citatostatici. Citatostatika.

* * *

Ako napišem ikada ozbiljan roman, kažem redatelju Marku u kafani kazališta/pozorišta u Kragujevcu, nazvat ću ga tako i tako, ali ću ga završiti (valjda) nekako ovako:

"Iz kritike:
Cvijetić ide unatraške.
Njegov "junak" nestao je u autoru. Ubojica je mirno i sretno odslužio svoje nečovještvo, i za svoju ideju otišao umrijeti - u pisca!
Lik je u Darka Cvijetića doputovao, u ranu zoru, dok je svitalo na kaptolskom kolodvoru.
Tu Cvijetić može parafrazirati Celana - 'Svijet je otišao. Moram te nositi.'
Ali neće. On je taj stih.

Krešimir Horvat, Jutarnje slovo, Zagreb, 1924."

* * *

/IN MEMORIAM - Tomaž Šalamun/

Tomaža sam upoznao u Boru, 1990. na Balkanskim susretima pisaca.
Pitao sam ga jedne večeri - šta je dobra pjesma, kako se ona piše?
Svakako treba prije reći da smo u hotelu bili smješteni abecednim redom, tako da sam kao "C" bio u sobi s "Ć" - što je bio, pokazat će se, odlučujući način da u sobi budem cimer s -  Dobricom Ćosićem!
(Dvije godine kasnije - ja ću biti srpski borac u Prijedoru, Dobrica - Predsjednik Jugoslavije!)
Tomaž je rekao da "mora biti topla, mora da u njoj ima Boga, i mora da se najprije iskopa." Tako je dobru pjesmu meni definirao Tomaž Šalamun, u Boru, 1990. kada sam kao najmlađi književnik Jugoslavije položio ružu na bistu Mikloša Radnotija, s najstarijom književnicom - Desankom Maksimović.
Sjećam se da je doputovao Žika Pavlović, s Vukom. Sjedio je za ručkom stol dalje.
O Gamzigradu je pričao s Dragoslavom Srejovićem. Aleksandar Tišma šetao je ujutro sam uz jezero, kao avet, tanji od Radnotijeve bakarne figure.
Tomaža sam nazvao 1992.
Rekao sam mu da počinje rat i da ću poginuti. Tako sam mu rekao.
Zvao me u Ljubljanu, u Ameriku, pominjao da smo njegova Ana i ja isto godište.
"Novi Božjidar, Darko, ne odustajte"....napisao je posvetu na MORJE.
Pijem jednog konca godine kavu na Obali.
Listam svoje pjesme u LITERATURI, na slovenskom jeziku, pomislim kako će ih možda pročitati, takve, prepjevane, Tomaž Šalamun, iako je pokojni, i kako su možda barem iskopane, ako već u njima nema baš puno Boga.

Eh, moje pjesme, meneiskopine naježene na vjetru i novoslovenske jezike.
Pa smo odustali, Tomile, Novi Božjidare.

Ima čitatelja, koji bi Meši Selimoviću objašnjavali kako "taj derviš" ne izgleda baš tako kako ga je Meša opisao, ili bi pitali Isidoru Sekulić - na koje je to groblje palanačko mislila?

* * * 

"Iako se umetnost glume, otkad postoji, zasniva na igranju nekoga ko privatno nisi, a ne nekoga ko privatno jesi."
(Teofil Pančić, Vreme, oktobar, 2023.)

Pa sam tu zastao.

* * *

MORNAR:
Ili, evo reci ti meni - za kojeg đavola su poginuli i srpski i hrvatski momci i bošnjački - evo recimo na Baniji, Podunavlju, Podravini, Posanju, Pounju, kad više niko tu niti živi, niti planira da živi?
Šta će ti teritorija na kojoj nemaš stanovništvo?
Koja je svrha? Čemu? Engleska je kolonizovala skoro čitavu Ameriku, pa je, jebi ga, znala kada se treba povući, a mi zapeli do nestajanja - teritorije, teritorije.
Čekamo šta - da se promjene karte pokera u svijetu, da napokon diktatorske zemlje poput Kine i Rusije (koje su kapitalističke u svakom svom smislu) prevagnu? Uz Sjevernu Koreju i Iran?! Da Trumph trumpira ovaj tumor na oblacima, to još čekamo.
Jebote, mi kao da smo Calimero, onaj crtani film s pačetom koje nosi pola ljuske na glavi i viče - pa to je nepravda! Čovječe, to se neće desiti, a i da se desi, što to (nama) mijenja? Društvo se mijenja iznutra.
Jarane, bolesni smo, beznadno...

PORUČNIK:
Zbog ovih riječi ja te moram zatvoriti!
Jebi ga. Nesanice se ne prepričavaju.

(iz rukopisa drame, koja će ostati u ladici)

* * *

Na mjestu današnje osnovne i srednje Muzičke škole u Prijedoru, nekad je bilo porodilište.
Pravedno je - da je zgrada muzike začeta među krikovima.

"Rudnik je imao svoju štampariju, koja je zapošlјavala invalide rada, što nije bilo dobro zbog teških poslova za njih", sjeća se ostarjeli rudar ispred Crvenog.
Invalidi i štamparija. Otkud ta veza.
Kćerki sam zečića kupio punog spužve.
Tko pravi riječi, nema ruku.

Pa sam i tu zastao.
Mi se poznajemo odnekud? 

* * *

RASKOLJNIKOVLJENJE

U nedjelju su četiri dječaka bocom benzina zalijevali staricu, potom je zapalili.
Dan poslije, u neki ponedjeljak, mladić je, dva gradića dalje, vezao staricu za stolicu i ubio je sjekirom.
Da bi joj uzeo naušnice. Od zlata.
U utorak ratni vojni veteran silovao vlastitu kćerkicu i raznio se bombom.
Bog djece odlučio je da nema četvrtka.
I da ne svane.

Ovo je moje tijelo.
Ako sve ne pojedete - postane penicilin, deco.

* * *

Sve pred sebe ima pauzu.
Ništa ne bude bez pauze, prije sebe. Kao kada bi nekuda odlazile, riječi koje je netko izjaukao pa ostavio. /PUSTA BOSNA/
Citatostatik.

* * *

ODRADEK je oblik koji poprimaju stvari u zaboravu. Tako je pisao Benjamin o Kafki.
Stvari u zaboravu kojima treba žurnalistička površnost, na koju opominje isti Benjamin ali u pismu G. Sholemu.

"Umjetnost ne ponavlja vidljivo, već ga čini vidljivim". /Paul Klee/

* * *

Pa sam tu zastao. Da, poznajemo se.
Od sutra, pa dan zauvijek.

A ja zato pišem - jer užasnom greškom mi se učinilo, da je pisanje oblik umiranja u kome još uvijek nema smrti.
Mrduša Donja pojela je Hamleta jer je pomenuo ubojstvo oca.

Sretno nam 2024. ljeto! 

(zurnal.info)