IZ CRVENOG SOLITERA (AUDIO): Istina ubijena „lajkom“

Svako, a meni se čini, svako poetsko stvaranje, prati golem strah, pun isfiltrirane tuge. Tuga je odnjegovana, izvrtlarena, i ludnički vrtlari mogu još samo vodenim prskalicama odgajati male duge.

Kada sam počeo raditi kao "Pumpar pitke vode" (da, tako se zvalo radno mjesto) 1985. u Rudniku, ni slutiti nisam mogao kuda će me odvesti moja nošenja knjižurina u noćnu smjenu, niti večernji odlasci na probe u amaterski teatar.
Mislio sam da čitanje Sartrea, u kabini pogona za crpljenje bučnim pumpama sa 12 metara dubine, iz zemlje, potom deferizacija vode (kemijski proces za smanjivanje željeza u pitkoj vodi), samo je idealan oblik sobe, u kojoj bi da se izučava egzistencijalizam.

A put je postao pustinjačka staza.
Rudnik je ubrzo poslužio za logor. Voda zbog visokog koncentrata željeza nikada nije postala pitka. Pumpe su pokradene, amaterski teatar postao je profesionalno kazalište.

Ali, tuga je ostala. Iste Sartreove rečenice, koje čitam danas kao gotovo starac, u Crvenom soliteru iz kojega sam i išao u Rudnik, u smjene. (Bili smo nas trojica "pumpara").
Čitati Wittgensteina pored tutnjećih pumpi u 01 sat iza ponoći, ili dočekivati zoru, u šumi pored Lamovite gdje je bio izvor vode, s Braćom Karamazovi na koljenima, uplakan, bila je moja školarina osame.

Put je od pustinjske staze postao Mliječna.

Ali, ni tamo nema vode. Tuge pitke vode, koja na koncu, zbog visokog željeza postaje samo industrijska, za šmrkove kojima su zalijevani kako demperi, tako i logoraši.
Staza Mliječnog pravca, pumpa dojke nad srcem.
Strah.

* * *

Philp Roth je ovako kazao – “zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora”, tako bih, rekla je Lj., nazvala ova tvoja rovarenja po sebi, romanopisanja.

Koji pisac može smisliti kako za doba korone recimo - svi građani s prozora ili balkona i terasa, aplaudiraju potpuno praznom gradu. Aplauz traje. Uđe i u policijski sat.
Susjed Goran, u Crvenom soliteru, svojoj kćerki je objasnio da to svi upravo njoj aplaudiraju, jer je danas bila dobra, i dobro jela, bez suza.
Curica zapanjena, ushićeno tapše, sva radosna. Onda sve utihne nad gradom. Kakva tišina.
Mršave, izmorene točke:
sito za brašno, s dvije zarobljene pčele, pobijeljele od razbijanja o rešetkice.
Sve mi je to Lj. rekla.
Da trepavice stresu pepeo s pogleda.
Ono, kad slike izgore. Ne sjećaš se, ne sjećaš se, i one ogore, ogore, do centra.

Sve je to rekla.
I da smo se zapustili. Da više i ne hodamo.

* * *

Retorika u antici imala je istovjetnu ulogu kao i marketing danas. Protagora je još poučavao učenike da mogu i hvaliti i kuditi jednu te istu stvar.
„U svakoj temi postoje dva argumenta koji su jedan drugome suprotni”.
Pri tom je istinitost posve irelevantna: istina je individualna i privremena, a ne općenita i postojana.
Istina za čovjeka jest naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno zapravo bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom, bila je i ostala, prije svega u političkoj sferi.