Iz Crvenog solitera (audio): Cvjetin i Asja

Iduće godine bit će dvadeset godina od smrti, kažem Lj., one strašne, 49-godišnjeg Cvjetina Dobrića novinara lokalne novine a jedno kratko vrijeme i glavnog urednika.

Cvjetin je bio odnekud, izbjeglica, od Bugojna valjda, nastavnik srpskohrvatskog jezika, oženjen suprugom pogrešnog imena, koja ga je ostavila i odvela jedinu kćerku. Užasno je patio zbog svega, propio se bez žaljenja i munjevito se uništavao.
Našli su ga, zapravo smrznut leš, u prosincu 2005. na periferiji grada, u šiblju, već oko tri tjedna ukočen, na kartonskim podlogama. Glodavci i psi već su raskomadali tijelo, odnijeli lice s lubanje, raznijeli unutarnjost stomaka...

Bjesomučno i naglo alkohol ga je razorio.
U kavani Predah, pored redakcije, provodio je dane, svaku večer, sam...
Pravio je ekscese, vrijeđao, padao pijan, pjevao, skidao se, napadao svemir, zanijemljivao od rakije.

Ali, ne sjećam se da sam o književnosti, u Prijedoru, ikada s bilo kime pričao ozbiljnije, izuzev Sovilja. Bio je lucidan, načitan, ponosan, unakažen ratom. Živio je kao podstanar kod "neke bake" blizu Brezičana, odmah pored Dorasa.
Redakcija lokalnog lista Kozarski vjesnik bila je na "nultom katu" Crvenog solitera u nekadašnjoj Save Kovačevića 15.
Tako sam ga i upoznao, u Predahu, pa s njim i cugao, i radili smo emisije za noćni program, pričali o smrti, imao sam za doba njegovog urednikovanja rubriku "kratki esej" o pročitanim knjigama i autorima, suvremeni pregled. Cvijetin i Cvijeta, uz ledenu rakiju pričaju o Servantesu, u Predahu dvije i neke.

Zbog alkohola, brzo je dobio otkaz od novog glavnog urednika.
Bio je potpuno na ulici. Potpuno sam. Bez sebe na svojoj strani.

Zamrznut leš, bez lica i utrobe, u čijoj ruci je bilo drveno, lažno jaje, kao za dečiju varku pri igri tucanja jaja jedno o drugo za praznik Uskrsa. (!?)
Tako će ostati samo zapis iz policijskog biltena o stanju nađenog tijela bivšeg odgovornog urednika lokalnog tjednika.
I tišina. Muk.

Dječak sa drvenim uskršnjim jajetom, Cvjetin D.

* * *

Ljepota Asje Anne Lacis, letonske kazališne redateljice, koju će ludo zavoljeti bježeći od starosti baš Walter Benjamin... Lijepu rusku revolucionarku, "letonsku boljševikinju" koja je poznavala Brechta, koju je u Moskvu tražiti došao 1926. Walter B.
Jer Benjamin se dvostruko zaljubio - u Asju i marksizam.
Ali tada, Asja je u ludnici.
Tek poslije, preživjet će sablasne staljinističke logore po Kazahstanu i šutjeti o svemu do smrti u svojim devedesetim godinama (i prijeko, i prijeko).
Ali sada, ona čita Prousta i jede marcipan. Walter luta Moskvom, ne zna ruski, zapisuje šta vidi, trole pune prosjaka, grupe komsomolaca... Snijeg supstitut pijeska.
Ubrzo će se vratiti iz Rusije.
Sudbina ga obrće od marksizma i Asje - on mora još ponešto da zapiše, pa da se ukine na startu Shoe, i da ga se pokopa u masovnoj, na nekoj granici u Portbou, kao samoubijenog izbjeglicu.
Ni Hannah Arendt nije uspela naći Walterov grob. Nikad.

A lijepa Asja mu iz bolnice na snježnu moskovsku ulicu, poslala crnu lulicu, i tvrdo kuhano jaje, izuzeto iz bolničkog doručka.
Na jajetu ispisano Benjaminovo ime, rukom.

* * *

Poligonsko pucanje iza grudobrana. Manevarska municija. Mucanje.
Anđeo povijesti u žumanjčevini, koja se ogrće bijelim, pa zaljuskava.

* * *

"Asja se bojala usamljenosti u šumi."
Notesna rečenica s Capria.

* * *

Kao da je Asjino bolničko/ludničko tvrdo kuhano jaje za Benjamina, prešlo dug put, od ruke marksistkinje, redateljice, logorašice, one koja se boji samoće u šumi, starice, do dlana smrzlog profesora nepostojećeg jezika Cvjetina Dobrića, izbjeglice iz srednje Bosne, "usamljenog u šumi", i na dlanu mu se u drveno prestvorilo, u igračku, u rekvizit.

Angelu povijesti - to je uskrs. 

(zurnal.info)