Iz Crvenog solitera: Nema dijagnoze u nenormalnom dobu

Starica, majušna, sitna, sva u crnopletenom, sjedi na bolničkom krevetu.
Nogama ne doseže pod i lagano ih mlatara u vunenim čarapama. Glasno jede kompot od dunja, rukama. Izgleda kao petogodišnjakinja. Čini se da pjevuši.

"Ilovačo, odzovi se!", kaže Prospero Kalibanu u "Buri" ...
Od tatinog milujućeg palca utonula mamina glava, veličine kažiprsne jagodice, na regalskoj fotografiji.
Oko krsta u boci rakije na stoliću, pluta mrtva mušica.

Potiljačnim mecima znoje se košuljice.
Otac je otpilio (odžagao) dvije noge tavanskoj fotelji u kojoj je umrla majka.
Pomislio sam kako bi majka, da sjedi, nagnula se previše naprijed, i pala licem prema podu.

* * *

Moja kazališna baka, prvakinja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, igra Isidoru Sekulić u seriji o Andriću.
Moja baka, glumica iz Što na podu spavaš, velika Aleksandra Pleskonjić.
Pokušam zamisliti lice svoga oca u gledalištu, dok na sceni govori njegova majka Maja. Majci nisam uspio objasniti da na sceni u Zagrebu može vidjeti svoju majku.

Oko krsta u boci rakije na stoliću, roni otkovan Isus.

* * *

Saznao tek danas za smrt Slobodana Kekića, prijedorskog pjesnika, tužne, nesretne sudbine.
Nitko njegovu smrt nije zabilježio, niti objavio. Sve se samo urušilo. Danima uzalud pitam, telefon nije ni imao. Onda vijest da je umro, još u kolovozu prošle godine, da je ukopan na Pašincu.
Tužni Slobodan.
"Počinjali smo pisati" zajedno, on malo ranije, pogurao ga je Nenad G., pjesnik ojkače, koji je iz istog dijela predgrađa Prijedora, iz Gomjenice.
Slobodanova poezija ostala je u sasviježđu pjesnika ojkače, i samo ponekad je divergirala. I tada bila najbolja, puna drhtavice, škripe i straha.
Ali, bolest ga je polako uništavala, mentalna bolest, s kojom se borio od djetinjstva.
Ona ga je "oslobodila rata", ali i grizla ga svojom brzinom nesmetano.
Imali smo nekoliko zajedničkih književnih promocija, čak jednom i u Sremskim Karlovcima, pred sam rat, potom više promocija njegovih zbirki poezije. (Od kasnih osamdesetih prošloga stoljeća, sve do prije desetak godina...).
Nestajao je, posustajao, nije gasio cigaretu... Onda je zaglavio u ustanovu, na Sokocu.
Nije ga bilo mjesecima, o, Ilovačo!
Ovdje biti "normalan" davno je izvrnuto stanje. U nenormalnom dobu nema dijagnoze, pa čak ni pjesnicima.
Slobodan je bio neobičan pjesnik, svoj na neki taman način, siv, pun tuge i nemira. Takvi su mu i stihovi, kao otimani od nekog tko sve stihove ima, i drži na hrpi.

Oteto je ječalo, molilo za pomoć, upozoravalo na crne ratnike. Kekića su rijetki čuli, a ja ću pak baštiniti neka lijepa sjećanja na druženja kod Zike, pjesme iz džepova vijetnamki, kad je Slobo dolazio autom iz Gomjenice, pa nas još i na fajrontu (Bešu i mene) vozio do Crvenog solitera, vlak iz Novog Sada 1990. kad smo se vraćali iz Sremskih Karlovaca s pohoda Branku Radičeviću... 

Ili, kako je ono pjevao nekog Šerbedžija -
"mirno spavaj Slobodane, sve je strašnije".

* * *

Wittgenstein, sin najbogatijeg industrijalca u Habsburškom carstvu, pobjegao je iz Cambrigea da bi postao seoski učitelj, a jedno vrijeme je radio i kao vrtlar u samostanu.
Vidite, vrtlar u samostalnu, jedan od najvećih umova jezika, gospodine Cvijetiću, rekao je Leon.