Iz Crvenog solitera (audio): Onaj koga si izgubio

Bili su prijedorski Bonny i Clyde. Dok pišem na devetom Crvenog solitera, zapravo ne vjerujem da ih je itko mogao zaboraviti iz toga doba kratko predratnog, a potom suludo ratnog, i na koncu, malo poratnog, kao i same tragedije kraja priče o njima.

Dragica i Adem. Dragica i Darko.
(Da, Darko, tako je sebi dao ime Adem, onda kada je u Dorasu postalo opasno Ademom se zvati.) Izvadio je dokumente nove, promijenio ime, uzeo njezino prezime i postao "momak one Dragice".
Kao da su živote zamijenili, Adem je postao Darko, neprimjetan pored goropadne Dragice, koja se kretala u čizmama i uniformi, s puškom - kalašnjikovim sa tri selotejpom omotana šaržera.
Darko i Dragica, sitni šverceri, još sitniji dileri - ona istetovirana, kratko potšišana, napadno plava, muškobanjasta, čak mišićava, tetovirana po cijelom tijelu, i mršavi Adem/Darko, u sivoj predratnoj vjetrovci, i s brkovima i frizurom "ala Darko Domjan", pa nekako slutim da je iz te asocijacije i uzeo sebi nemuslimansko ime.

Dragica je išla i na ratište, na prvu liniju, i pucala i dijelila speedove i travu, bila možda jedino žensko s prve linije, sa pravim iskustvom bliske borbe.

"Dragica bila zajebana", kružit će kasnije urbana legenda o ratnici koja je napaćenim borcima odnosila speedove u rovove, i vutru na isturenu stražarsku točku...
S Dragicom nema cijenjkanja, ona ti odreže koliko ona misli da je čega dovoljno, i zagladi nož za pojasom.
Darka u Dorasu nitko nije smio ni krivo pogledati, i danas ne mislim da bi se itko usudio Dragičinom frajeru tada reći da je musliman.
Cura u maskirnom odijelu sasula bi mu rafal u glavu.

Kad su se njih dvoje povezali, koliko prije rata, čim se bavio Adem, je li bio oženjen, kako se prezivao, sve to znali su samo rijetki, a nitko nije smatrao ni da je važno.
U ratu, Dragica je Ademu bila štit, doslovce.
Nakon rata, Adem je zbog sitnih prevara i dilanja narkotika i šverca, svako malo završavao u zatvoru, a Dragica je ostajala sama s tek rođenom zajedničkom curicom!

Pa je Adem počeo sumnjati da ga Dragica na slobodi vara, i to s pravim Bošnjakom, punim love, i mlađim duplo od Darka/Adema?!
Darko i Dragica su bili u braku, imali su dijete, rođeno prve poratne godine!
Darko je vratio svoje ime Adem, i prezime, iz zatvora je otvoreno prijetio, Dragica cugala pivu i dilala sitan dop po kladionicama.
Djevojčica rasla, pored. Nekako.

Viđali su Dragicu kod zajedničkog frenda Žige, uvečer u sobi na čijem zidu je Žiga držao svoju jednu jedinu sliku, naslikanu uljanim bojama i nazvanu - "Nemir".
Malo društvance kod Žige; i sam Adem je dolazio, kad nije bio u zatvoru.
Kod Žige, koji je živio sam, posve povučen.
Kao i svi ti slikari.

Tako je bilo i te večeri. Raja kod Žige, i ZZ Top na gramofonskoj ploči, lagana cuga, crno vino, domaća vutra, smijeh i zajebancija - koju je prekinuo upad u ljetnju kuhinju - pomahnitalog, pozvjerenog, iz zatvora pristiglog Adema/Darka koji je prišao Dragici i jednim potezom noža je zaklao, a da cura s prve linije ratišta - nije ni pisnuti stigla!

Otišao je onda mirno na policiju.
Žiga se opet, par godina kasnije utopio pijan, u Puharskoj, gotovo potočiću, noću.

Adem je valjda još na robiji, iako ima i priča da je umro u zatvoru, od raka.
Ostala samo slika, Nemir zar ne, nemir?

* * *

Massimo Recalcati, piše u eseju "Ono što spaja riječ i molitvu", u prijevodu Maria Kopića, kako, prema Lacanu, svako ljudsko biće strukturira vlastitu želju polazeći od pitanja koje prožima život svakog djeteta od najranijih vremena njegova postojanja: “Možeš li me izgubiti?”

Ovo pitanje prije svega podrazumijeva djetetovo propitivanje upravljeno na želju svojih roditelja: što sam ja za vas? To je pitanje koje pretpostavlja invokaciju, prizivanje, štoviše, molitvu: možete li me zaboraviti kao da sam paket, predmet, bilo što, možete li bez mene, možete li živjeti isključujući me iz vašeg života, živjeti kao da me nema? Ovdje je u prvom planu, kako vidimo, želja da budemo željeni željom Drugoga. To je teza koju Lacan doslovno preuzima od Hegela: čovjekova želja je želja Drugog. Biti željen željom drugog.

“Možeš li me izgubiti?” jest, dakle, invokacija, molitva koju dijete izvorno upućuje vlastitom Drugom.
Došao da me ne izgubiš. Ja ti se objavljujem kao vijest radosna.
Ona se najavljuje - polazeći od krika koji prati dolazak na svijet. Krik je zapravo patnički oblik koji poprima ljudska želja, njezina prva dramatična inkarnacija.
I evo nas opet kod Himenice (imena, imenice, himena, himana), i njezinih varijacija u značenju i podznačenjima.

U biblijskoj Knjizi o Jobu, život je podvrgnut prvoj matrici gluhog iskustva patnje, u krik kao radikalnu formu invokacije života bespomoćnog. Ali, ako bolje razmislimo, svaka je riječ ta koja sa sobom nosi instancu krika. Govoriti, naime, uvijek znači obraćati se nekome, govor je uvijek otvaranje misteriju odgovora Drugog.
Naša je riječ zavisna od odgovora Drugog.
Zato je Alef možda zadnji tren premišljanja pred konačni izgovor, pred trajno gubljenje čednosti svake izgovorenosti, taj zatez u grlu pred izgovorenu riječ.

Smisao je to općepoznate lakanovske formule prema kojoj “ljubiti znači dati drugome ono što nemamo”. Dati ono što se ima nije teško. Dati ono što se nema, podrazumijeva pak poseban, pun zaokret: subjekt ne daje nešto - nego daje svoj manjak, daje znak Drugom da ga ne može izgubiti, jer bi gubitak značio kraj njegova svijeta.

Čovjek jest prije svega - životinja koja moli, životinja koja svojom molitvom priziva odgovor Drugog: “Možeš li me izgubiti?”
U cijeloj biblijskoj tradiciji, čovjekova se molitva zamjenjuje s njegovim krikom, sve dok ne dostigne vrhunac u kriku raspetoga Isusa koji se obraća svome ocu u času svoje krajnje napuštenosti:
“Oče moj, zašto si me ostavio?”

Možeš li me izgubiti?
Vidi me, ima me, ne možeš me izgubiti ako nisam tu.
U onome koji je ljubljen iskopan je nesvodivi manjak, postao je ono što onom koji ljubi manjka, ono što on ne može izgubiti.

I sad slijedi ekstrem - puna odvojenost!
Jer upravo to znači "kadosh", ono što jest sveto, odvojeno je. Zemlja u kojoj boravimo kao stranci, koji dolaze izvana, kao gosti koji ne mogu ne dopustiti gostoprimstvo.

Nemoguće je zaboraviti stranost, idolopoklonički sakralizirajući zemlju. Povijest bivstvovanja je - seberastvaranje (autodisolucija).

S druge strane, na hebrejskom je "gher" - stranac, povezan s "ghur" -  obitavati.
Može se i mora se obitavati kao stranac. Stranac je sam, nitko se nije odazvao, niti sjenke od čovjeka ne vidjeh.
Moja molitva me je izgubila, minut po minut. Mi čekamo stranca.
Prolaznika.

Jesi li onaj koji bdi, rekao je Leon.
Krik rađanja nas prati do hropčane molitve.

Jer uvijek postoji netko, On, Jedan u univerzumu, koji me ne može izgubiti, koji me bezuvjeto ljubi, moj ovaj život koji je, jamčim, dostojan ljubljenja, zar ne, Ti koji me ne možeš izgubiti?
Sanjanje nahvatano na perut na bakinom jastuku.

Dar k'o Adem.
Dar kao zemlja (adama, hebr.) Draga zemlja, Dragica i Adem, noževi s caklinom imena koji se ocijeđuju s kista u Nemir.
Nemir, zar ne, Nemir?
Pa da.

Ja jesam onaj koga si izgubio. 

(zurnal.info)