Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Retro je u modi
Fascinacija vještačkom inteligencijom (poput vala koji je zapljusnuo industriju vojnu prije svega, pokrenuo usput nekoliko većih i manjih ratova, potom se počeo kotviti u nevjerojatnom takmičenju što sve može čovjek ne raditi) vodi u opčinjenost ne - postojanjem, ne - bivanjem. Umjesto nas, netko od nas smišljen, živjet će nas.
Snijeg se navija, navija, da bi poslije mogao navijavati sva mjesta, zavijavati.
U golubljim utrobama zrno uči letjeti.
Djeca ratara ne razumiju grobove. Potištavaju se krstovi oko vratova. Riječi mi progorive. U orasima zvono čuva tišinu.
Što ću s tolikim slikama? Navijati, navijavati za AEK ili Dinamo ili Panatenaikos, dobiti atensku smrt nožem, desničarske falange, unuci Titovih pionira, Hrvatine sa šipkama što se voze stotine kilometara da ubiju ljevičaraskog boga u momku, fol u ime lopte.
Je li to pjesma? U modi je retro.
Ma da, žao mi kako nestaje čika Taibova bašta, stara kuća, jabuka, pumpa pitke vode gdje smo hvatali red da se natočimo nakon utakmice s Plavim soliterom, na celuloskom stadionu "Gomjenice".
* * *
Poludjeli Kalimero tvrdi da mu je kaciga na glavi, a ne jajetova ljuska.
Kalimero i Don Quijote, vjetrenjača koja je raspuhala gnijezda s jajima, u višnjiku.
Ono kada sam imao fiks ideju da režiram Čehovljeve TRI SESTRE, ali kao TRI SESTRE KARAMAZOVE, u nekom sumanutom metastaziranju Čehovljeva pisma u šuštanje šinjela Fjodora Mihajloviča, ovdje u južnoslaviji, krstavoj zemlji po čitavoj koži.
I dalje mislim da smo bogonapušteni. Zasluženo, kao toplinski val na ovoliku ljudsku bahatost.
* * *
Fascinacija vještačkom inteligencijom (poput vala koji je zapljusnuo industriju vojnu prije svega, pokrenuo usput nekoliko većih i manjih ratova, potom se počeo kotviti u nevjerojatnom takmičenju što sve može čovjek ne raditi) vodi u opčinjenost ne - postojanjem, ne - bivanjem.
Umjesto nas, netko od nas smišljen, živjet će nas.
Mi ćemo gledati sa strane. Sebe.
* * *
Atomska bomba nema ni 100 godina.
Svi idu u kino gledati dramu njezina tvorca. Barby i Bomba, to svijet zanima.
"Kod nas, naš" mali svjetski masovni ubojica K. K. ne skida se s portala ; pitanja tabloida - jesu li bili roditelji normalni, kako je dijete jelo, koliko je bilo voljeno, zašto baš osam djevojčica i jedan dječak, itd.
Bomboy nasmijan i precizan, jede naranču.
Naš metastazirani Alex DeLarge, ljubitelj klasične glazbe, osobito Beethovena.
(Zanimljivo je, kažem Lj. da sada na svaki pomen kakvog kompozitora, počinje preokret imena u militantno značenje, evo - Wagner, Mozart ili rečeni gluhi genij.)
* * *
Bila jedna djevojčica koja je prosila po čaršiji. Prije rata. Imala je lice Paulette Goddard iz Chaplinovog filma. Nije bilo mobilnih telefona, da je fotkam. Samo sam lice zapamtio.
Imao sam četrnaest godina.
Nas devet dječaka i iz Crvenog i Plavog solitera, išli smo u kino gledati Chaplina. Svjetlost velegrada. Ili nekog velikog diktatora.
* * *
"Kazalište sestara Scipiona Nasice je apolitično. Jedina stvarna estetska vizija države je vizija nemoguće države. (...)
Stil Kazališta sestara Scipiona Nasice nije autentičan. Retro je metod. (...)".
/Iz Konventa "Kazališta Sestara Scipiona Nasice", oktobar, 1983./
* * *
U Taibovoj maloj bašti iza Crvenog solitera bilo je kazalište mojeg izmaštanog imaginarija djetinjstva, u orahu, čuvano od svakovrsnog lomljenja. U tišinu sad otišlo.
Progorivim riječima.
Opne među nožnim prstima angela.
Ipak je iz vode, rekla je Lj.
* * *
Znao sam momke koji su na ratištu igrali lopte pred granatu. Matere mi, rekao je, sve sam šokiran gledao.
Kad svi PROZLIKOVE, nema scene koja je malo krvava. Raznešeni na centru dok su se rukovali.
Suludo je lopta ostala potpuno nepokretna, tiha kao ravnodušni mjesec.
U vojničkoj grobnici guvernanta prepeglava košulje mladoj vojsci pred prepoznavanje.
Hamlet i Jorikove varijacije.
I Vašom će lubanjom, kneže, neka tetka nakupljati kišnicu, ništa visoko ne sanjajte.
Sve će se to potopiti.
Retro je metod.
(zurnal.info)
