Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Nacija u staračkim domovima
Gerijatrijski dom I. Andrić.Onaj koji je novac Nobela dao bibliotekama Bosne ne bi li ovi ljudi, o ne bi li ovi ljudi...Ivan Andrić, dron za vješanje po Bosni.
Kao potpuno nov kalašnjikov na paradi u Moskvi. Ono što bi da je napisano zapravo mene traži, i mogu samo govoriti o nelagodi odsutnosti.
Susret je milost, u kojoj se tekst i ja prepoznajemo. Treba zapisati nekoliko prokletstava, odlomiti ih od lijepih rečenica.
Ne pristupam pisanju.
Pisanje meni pristupa, da bi bilo otjelovljeno, napisano. Tekst mene očajan traži, da bi dobio sebe, da bi se otisnuo, objavio svijetu, kažem Lj.
A tekst gotov traži usta. Ne razaznajem mu formu i sadržaj, čak niti pipajući ne bih mogao da ih razlikujem, ponavljam joj. Tekst boli nenapisanost. Fantomska bol.
Znam da ponavljam, kažem Lj. ali meni je još samo ponavljanje ostalo.
Tekstopisanje je rad u vrtu, strpljivost tučka i žeđ među slovima. Kada se napokon pjesma dogodi mojom rukom, kada joj moj krvotok pozajmi linije slova i umanji im žeđ mojim damaranjem, mogu je poslije čuti, nju, pjesmu, kako se hvali drugima da je ona mene našla, i ona mene spržila.
Eto, to je baštovanjenje - pupoljak, ličinka, gnijezdo, zov, javka i zadnji let.
Danas znam da je empatička imaginacija između nenapisanog teksta i mene – osnov pjevanja. Kada prepoznajem tekst, kada napokon ugledam svoj stih, to je uskrs, to je empatički napor ka Drugom, radost susreta, uzbuđenje ustajanja od mrtvih.
Uzalud se poslije međusobno niječemo, mada je napisanom lakše da se ono mene odrekne. Da me napusti, u Save Kovačevića, u Crvenom soliteru, kažem Lj., još teško dišući.
Znam, veli, i promatra me.
Napisano napušta svakoga. Čak i ne gori.
Ali, ipak treba zapisati tih par prokletstava.
* * *
U ratu je naša "glumačko-muzička četa" odlazila na prve linije igrati uglavnom, dakako, skečeve. Kratki vicevi za ljude koji će nakon smijanja opet - u rovove.
Koji su upravo došli iz - rovova. Blatnjavi.
Za dan, možda već i predvečer, bar dvojica iz publike će poginuti. Koja dvojica, mislio sam, i pogledom prelazio preko umornih radnika - ratnika - gledatelja, koji su se ponašali kao na pauzi u smjeni (cigarete, konzerve, koji štos o ženama)!?
U skečevima smo padali fol mrtvi, u fingiranoj pucnjavi uz smijeh.
Smijali su se i oni, koji su vidjeli danas kako netko "stvarno" pada mrtav pogođen, a smijali su se i oni, koji će sutra padati mrtvi u neglumljenoj pucnjavi.
Igrao sam neprijatelja i poginuo.
Trideset godina kasnije, igrao sam sebe. Svima sam bio neprijatelj, i poginuo.
Zatim su pod stražom doveli dvojicu "izolanata", poluzarobljenika (obično su bili iz sela iz kojeg su, ili iz tog dijela grada, prisilno su, kao civili, radili javne radove ili kopali rovove na prvoj liniji, ili zidali ogromne dimnjake, kao na Crvenom soliteru 1994. i 1995.) i gurnuli ih u vojnu spavaonicu, gdje smo i mi bili smješteni.
"Glumci, stigli su vam grobari", rekao nam je Prvi stražar.
* * *
Biografske ideologije, koje inzistiraju na istovjetnosti književnog lika i stvarne osobe. Oprala jabuku u lavoru, sama sebi posipajući iz bokala ledenu vodu. Kasnije u lavoru će se još i umiti.
Kao zvonce, što mraku može oduzeti malo tame, bez vatre i pepela.
Biografske ideologije.
Andrićgrad, Titograd, Petrograd. Szabatka.
* * *
I Nebojša Romčević piše o "autogenocidu" kojega smo se obuhvatili. Nikako da nam bude jasno da uvelike traje proces raspadanja, a potom i apsolutnog nestajanja.
Prelaz u odsutnost.
Našem je čovjeku, i to danas, u vremenu globalnog zatopljenja i prijetnje nuklearnom katastrofom - lakše zamisliti kraj svijeta, nego kraj hrvatske/srpske/bošnjačke nacije.
A kraj je vrlo blizu, i već koncem ovoga stoljeća, mali južnoslavenski narodi bit će starci preko 65 godina. To je nacija?
Ne, to su starci. Imaju svoje toteme i zastave, ali novo, posve betonirano novo groblje ih već čeka.
To su starci koji nemaju unučad.
To su starci koji i sinove poznaju samo virtualno, kroz viberoidne slike.
Nacija? Da.
Raspoređena u staračke domove s imenima heroja nacionalne povijesti. Gerijatrijski dom I. Andrić.
Onaj koji je novac Nobela dao bibliotekama Bosne ne bi li ovi ljudi, o ne bi li ovi ljudi...
Ivan Andrić, dron za vješanje po Bosni.
* * *
Na vijestima čitam da postoje ljudi, koji švercaju rijetke ptice, i to tako što im prethodno zalijepe kljun, da ih nitko ne bi čuo, da ne pisnu skrivene.
Cijenu monstruoznosti plati jedan od 100 počinitelja terora nad životinjama.
Dakle, ptice ni twit da puste, pa im i krila podrezuju...
Tu počinje tuga Neba za bića koja su mu bliža od nas, koja o slobodi znaju više od nas...
* * *
Dragi grobari,
stigli su vam glumci s prve linije, "jorikovci" šaljivdžije, koji su zasmijavali one koji su danas poginuli.
Veli Drugi stražar.
(zurnal.info)
