IZ CRVENOG SOLITERA:Vojne parade na školskim igralištima

Darko Cvijetić

IZ CRVENOG SOLITERA: Vojne parade na školskim igralištima

U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/palestinsku/kinesku/iransku/sjevernokorejsku itd... svu djecu pripremaju za rat. Militarizacija javnih škola intenzivirala se nakon napada na Ukrajinu ili na Izrael, ili Siriju, nije vođena nikakvim spontanim valom patriotskog osjećaja, već je pod nadzorom vlada.

Vojne parade na školskim igralištima
ilustracija: Božana Radenković

Školska igrališta postaju mjesta na kojima se svakodnevno događaju parade. Djeca pravo iz jaslica oblače vojne odore i sudjeluju u vježbama marširanja. Stariju djecu uče kako kopati rovove, bacati granate i pucati pravim streljivom.

U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/palestinsku/kinesku/iransku/sjevernokorejsku itd... svu djecu pripremaju za rat. Militarizacija javnih škola intenzivirala se nakon napada na Ukrajinu ili na Izrael, ili Siriju, nije vođena nikakvim spontanim valom patriotskog osjećaja, već je pod nadzorom vlada.
U kojoj smo godini? 1941.? 1914.? 14.?
P. n.e? Nismo u godini, nismo iz pećine niti izašli.

Kosta K. se upravo sustavno pro-izvodi.

* * *

Živim u Crvenom soliteru, na 556 koraka od svoje obiteljske grobnice, u kojoj je tata.
Moj rodni grob je na 556 koraka.
Na njemu piše - "Svijet je otišao. Moram te nositi" (P. Ancel)
Svijet će biti ispred, za vječno nedosežnih 556 koraka.

Srećem poznanika iz Kokinog, koji me pita zašto (ali ne i kome) idem svake subote na groblje?
Da se naviknem, a i da prepješačim neka koračanja, velim mu.

* * *

Žena je urinirala ispred Narodnog pozorišta RS u BL. Da li je bila bolesna, to se, dakako, nikada neće saznati.
Ali, netko je sve snimio, pa je privedena, procesuirana... i od toga trena počela je neviđena hajka na društvenim mrežama.
Gomila anonimnih linčovatelja do iznemoglosti (o, jel' te) ismijavali su nesretnu ženu...
Potom, počinila je samoubojstvo, i iza sebe ostavila dvije curice.
Tako javno snimljeno pišanje uz hram Talije, u zemlji svetačkog pedigrea, završava na konopcu javnog linča, u ime morala kakav njeguju sveti siromasi, kao u ruskim romanima.
Nečija majka, nečiji nož.

* * *

Najmanje deset dana u svojoj kući, u Banja Luci, mrtvi su ležali majka i njezin sin. Nakon što je bitku za život izgubila teško bolesna majka, koja se, bez medicinske pomoći, sama brinula o svom djetetu s poteškoćama u razvoju, preminulo je i dijete.
"Najvjerovatnije od gladi".
Od gladi. Umro kraj majke.
Sin.

"Obdukcijom tijela S. I. i njenog sina Ž. utvrđeno je da su umrli prirodnom smrću", potvrđeno je iz policije, ali se ne navode nikakvi drugi detalji.
Majka i sin, barem deset dana ležali su mrtvi u svome domu.
Pored živih komšija i socijalnih radnika.

"Ova jednoroditeljska porodica (...)
nije nam se nikad obraćala za pomoć”, oglasio se i Centar za socijalni rad, o majci i sinu čija su tijela danima ležala u kući.
Nije bilo ni opijela. Potom su sahranjeni majka i sin, koji su pronađeni mrtvi.

Sin. I majka. Od gladi.
"Prirodnom smrću."

* * *

Nemanja radi kao prijatelj dementnih ljudi, u Ustanovi.
Svaki dan po šest sati, i svaki dan s drugim dementnim pacijentom, bolesnikom. Ima ih šest, ponekad i osam, a ponekad svega dvojicu.
Dovoljno mu love, ne žali se. Hrani se s prijateljima. "Sveti Jebem". To mu je uzrečica.
Veli Nemanja jednom starcu:
Ljubav prema domovini zavisi od pravde u njoj, rekao je Albert Camus. Onome Cvijetiću ukrali Što na podu spavaš iz Zavičajne biblioteke Ćirilo i Metodije, u Dorasu, razumiješ li, deda?
S poda bi ukrali, bijednici, odgovorio starac.

U Knjizi piše da se David hvalio da je najljepše ode Tvorcu on ispjevao, pa je došla žaba i rekla mu da se ne uznosi, da ona Tvorcu pjeva neprestano himne.
Zato neka se ne unosi Cvijetić što ga kradu po bibliotekama, rekao mu drugi dan drugi starac.

* * *

A sin?
Pa sin je umro, od gladi. Ili misliš - Sin?

* * *

Leševi, leševi, leševi... Ljudi, svijet se ne može popraviti uvećavanjem broja mrtvih. Gaza, Alepho, Donjeck, Nagorno Karabah, kibuci i komore, tepih bombe, tisuće kilometara tunela i mladi islamisti na motorima, dronovi, noževi, snajperi i strah.
I Jerušalajim, Priviđenje, kako opčini se jezikom to ime.
Curim u vrijeme. Pretražene magle bore se kuću po kuću, kazao bih Leonu.

I kazao bi Leon - leševi love leševe u ime leševa, za puno Nebo.
I uvijek su usred pokolja - djeca.
Desetine tisuća poginule, iskasapljene djece. Karamazov, Ivan, vratio bi ulaznicu u Raj, ako samo jedno dijete na svijetu pusti jednu jedinu nesretnu suzu.
Da, kazao bi još, samo je pitanje ima li ikakve ulaznice i ikakvih vrata.

* * *

Kosta K. neće. Od gladi umrijeti.
On zna u kojoj smo godini, i zašto.
Nema dana da neko (naše) dijete ne ubije  drugo (naše) dijete. 

Nečiji sin. Nečiji nož.

* * *

"Dok izabrani narod
postaje nacija kao sve druge,
dok zida kuće, popločava ulice
i kopa zemlju za cevi i vodovod,
mi ležimo unutra, u niskoj kući,
kasni potomci ovog starog pejsaža.
Nad nama tavanica naduta od ljubavi,
a dah naših usta je onakav
kakav smo ga primili
i kakvog ćemo vratiti.

San postoji tamo gde ima kamenja.
Jerusalim je krcat snovima
Radio svira dnevne melodije iz sveta
u kojem je sada dan.
Reči koje su ovde gorke,
ko lanjski badem,
pevaju se u dalekoj zemlji,
i slatke su.

A slično vatri
u šupljem stablu masline
večno srce gori
tu, nedaleko od dva spavača."

Jehuda Amihaj

/Preveo: David Albahari
Izvor: Mladen Mihajlović/ 
 
(zurnal.info)