Školska igrališta postaju mjesta na kojima se svakodnevno događaju parade. Djeca pravo iz jaslica oblače vojne odore i sudjeluju u vježbama marširanja. Stariju djecu uče kako kopati rovove, bacati granate i pucati pravim streljivom.
U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/
U kojoj smo godini? 1941.? 1914.? 14.?
P. n.e? Nismo u godini, nismo iz pećine niti izašli.
Kosta K. se upravo sustavno pro-izvodi.
* * *
Živim u Crvenom soliteru, na 556 koraka od svoje obiteljske grobnice, u kojoj je tata.
Moj rodni grob je na 556 koraka.
Na njemu piše - "Svijet je otišao. Moram te nositi" (P. Ancel)
Svijet će biti ispred, za vječno nedosežnih 556 koraka.
Srećem poznanika iz Kokinog, koji me pita zašto (ali ne i kome) idem svake subote na groblje?
Da se naviknem, a i da prepješačim neka koračanja, velim mu.
* * *
Žena je urinirala ispred Narodnog pozorišta RS u BL. Da li je bila bolesna, to se, dakako, nikada neće saznati.
Ali, netko je sve snimio, pa je privedena, procesuirana... i od toga trena počela je neviđena hajka na društvenim mrežama.
Gomila anonimnih linčovatelja do iznemoglosti (o, jel' te) ismijavali su nesretnu ženu...
Potom, počinila je samoubojstvo, i iza sebe ostavila dvije curice.
Tako javno snimljeno pišanje uz hram Talije, u zemlji svetačkog pedigrea, završava na konopcu javnog linča, u ime morala kakav njeguju sveti siromasi, kao u ruskim romanima.
Nečija majka, nečiji nož.
* * *
Najmanje deset dana u svojoj kući, u Banja Luci, mrtvi su ležali majka i njezin sin. Nakon što je bitku za život izgubila teško bolesna majka, koja se, bez medicinske pomoći, sama brinula o svom djetetu s poteškoćama u razvoju, preminulo je i dijete.
"Najvjerovatnije od gladi".
Od gladi. Umro kraj majke.
Sin.
"Obdukcijom tijela S. I. i njenog sina Ž. utvrđeno je da su umrli prirodnom smrću", potvrđeno je iz policije, ali se ne navode nikakvi drugi detalji.
Majka i sin, barem deset dana ležali su mrtvi u svome domu.
Pored živih komšija i socijalnih radnika.
"Ova jednoroditeljska porodica (...)
nije nam se nikad obraćala za pomoć”, oglasio se i Centar za socijalni rad, o majci i sinu čija su tijela danima ležala u kući.
Nije bilo ni opijela. Potom su sahranjeni majka i sin, koji su pronađeni mrtvi.
Sin. I majka. Od gladi.
"Prirodnom smrću."
* * *
Nemanja radi kao prijatelj dementnih ljudi, u Ustanovi.
Svaki dan po šest sati, i svaki dan s drugim dementnim pacijentom, bolesnikom. Ima ih šest, ponekad i osam, a ponekad svega dvojicu.
Dovoljno mu love, ne žali se. Hrani se s prijateljima. "Sveti Jebem". To mu je uzrečica.
Veli Nemanja jednom starcu:
Ljubav prema domovini zavisi od pravde u njoj, rekao je Albert Camus. Onome Cvijetiću ukrali Što na podu spavaš iz Zavičajne biblioteke Ćirilo i Metodije, u Dorasu, razumiješ li, deda?
S poda bi ukrali, bijednici, odgovorio starac.
U Knjizi piše da se David hvalio da je najljepše ode Tvorcu on ispjevao, pa je došla žaba i rekla mu da se ne uznosi, da ona Tvorcu pjeva neprestano himne.
Zato neka se ne unosi Cvijetić što ga kradu po bibliotekama, rekao mu drugi dan drugi starac.
* * *
A sin?
Pa sin je umro, od gladi. Ili misliš - Sin?
* * *
Leševi, leševi, leševi... Ljudi, svijet se ne može popraviti uvećavanjem broja mrtvih. Gaza, Alepho, Donjeck, Nagorno Karabah, kibuci i komore, tepih bombe, tisuće kilometara tunela i mladi islamisti na motorima, dronovi, noževi, snajperi i strah.
I Jerušalajim, Priviđenje, kako opčini se jezikom to ime.
Curim u vrijeme. Pretražene magle bore se kuću po kuću, kazao bih Leonu.
I kazao bi Leon - leševi love leševe u ime leševa, za puno Nebo.
I uvijek su usred pokolja - djeca.
Desetine tisuća poginule, iskasapljene djece. Karamazov, Ivan, vratio bi ulaznicu u Raj, ako samo jedno dijete na svijetu pusti jednu jedinu nesretnu suzu.
Da, kazao bi još, samo je pitanje ima li ikakve ulaznice i ikakvih vrata.
* * *
Kosta K. neće. Od gladi umrijeti.
On zna u kojoj smo godini, i zašto.
Nema dana da neko (naše) dijete ne ubije drugo (naše) dijete.
* * *
"Dok izabrani narod
postaje nacija kao sve druge,
dok zida kuće, popločava ulice
i kopa zemlju za cevi i vodovod,
mi ležimo unutra, u niskoj kući,
kasni potomci ovog starog pejsaža.
Nad nama tavanica naduta od ljubavi,
a dah naših usta je onakav
kakav smo ga primili
i kakvog ćemo vratiti.
San postoji tamo gde ima kamenja.
Jerusalim je krcat snovima
Radio svira dnevne melodije iz sveta
u kojem je sada dan.
Reči koje su ovde gorke,
ko lanjski badem,
pevaju se u dalekoj zemlji,
i slatke su.
A slično vatri
u šupljem stablu masline
večno srce gori
tu, nedaleko od dva spavača."
Jehuda Amihaj
/Preveo: David Albahari
Izvor: Mladen Mihajlović/