Iz crvenog solitera: Mostarac koji nikada nije vidio Stari most

Igrao sam i Raskoljnikova i Borisa Davidoviča. Bio sam i Estragon i Clow. U najboljim i najgorim danima Pozorišta Prijedor. Stefanovskog sam režirao 1993. povodom 40 Pozorišta Prijedor, s Čehova 2003. za 50 godina.
U nekom sumanutom nizu, duž 40 godina.
Bio sam posve obuzet likovima, Dostojevskog sam govorio na ulici, u šetnji pričao kako radim u Odesi, šaptao Kišove monologe ispod kišobrana, vukući se kroz Kokin, do pozorišta na večernju probu.

Ali Raskoljnikov i Boris Davidovič, u Prijedoru!?
Student ubojica sjekirom. I NKVD-ov časnik, blistavi um u službi Revolucije.
U Prijedoru. U Dorasu. (Onaj koji sad hrani golubove pored kremaljskih zidina, s čeličnom vilicom u ustima).

A tek ovdje biti Estragon. Potpuno ozbiljno igrati u Dorasu Becketta 1989...", govorio sam. Pažljivo me slušao.
Zaustavio me i naglo odmahnuvši rukom prekinuo me - "a dobro, reci mi deda, što se u Zločinu i kazni, kod Dostojevskog, nikada ne sretnu Porfirij Petrovič i Sonja Marmeladovna", pitat će me unuk.
Jer se ne miču. Jer se ne miču.

* * *

Zločinac, ratni, koji u svojoj ćeliji na zidu ima Isusa bez ruku, raspetog na križ.

Ili, zamisli, kaže naglas kum Todor, taj eto rat Ukrajine i Rusije, pazi Ukrajinci imaju noćni napad dronovima i neznamsvečimsvene i taj napad propadne, jer je američki hiperbogataš "pogasio Starlink, satelitski komunikacijski sustav", koji je jednostavno ostavio napadača bez interneta.
Pa je uslijedila odmazda i mrtvi, novi mrtvi, najnoviji mrtvi, mrtvi evo od sad, mrtvi, mi mrtvi.
Jedna od žena bogataša Elona Muska dobila je blizance, pa je sretni otac "ugasio internet".
Posjeduje i Neurolink, ugrađuje čipove majmunima, šalje privatne rakete u svemir, smišlja ChatGPT, AI, vakcine, kupuje komad Mjeseca...
Jedan čovjek igra igricu, glave lete s ramena milijunima, zemlja se okreće, rade semafori, ima proba u teatru...

I ti mene pitaš zašto Isus nema ruke?
Pa da ne bi bilo kršćanstva.

* * *

Ujutro sms, Švraka.
Jaran iz djetinjstva, raja iz Crvenog, prijatelj, junak iz romana i predstave 'Schindlerov lift':
"Sinoć prođoh pored naše zgrade.. polupijan.. i tuga me neka spuca.. morao sam se nekom javiti.. Nema nikog... Ostao samo ti..."

Nikada ničega nije ni bilo, pošao mu tipkati, ali mi se zamrzli prsti.
Igra "ganje oko zgrade", "ćorava baka" u haustoru, Opatija i Lara, 57 i Morava bez filtera, šibice i žvake Bazooka, lopte na male, pa "penzije", pa protiv Plavog, pa kliza na celuloskoj, ili kupanje golića na Kićinom i cuganje "dvoguze" vina, Bruce Lee u kinu Mrakovica...

Jebi ga, moj haveru, ostat će samo knjiga.

* * *

Kaže meni kum, prijatelj Todor, nastavlja:
Cvijeta, druže, pa zamisli - upoznao sam tipa, radimo zajedno u Sarajevu, iz Mostara, mlad čovjek 2001. godište...
Pričao mi o svom gradu. O poginulim stričevima u ratu. U Mostaru završio srednju i fakultet.
E, taj dečko, 22 godine života, pazi sad -  nikada nije vidio most u Mostaru.
Stari most.
Nikada ga nije VIDIO! Mostarac.

Cvijeta, druže, on je živio na AR-u 23 godine.
A pored njega MOST.
Proveo život na trećini riječi Mostar - proveo život na AR!
(Ar zemlje, mjerna jedinica, blizina rijeke).
Pravnik, mladi čovjek, govori tri jezika, živi i radi u Sarajevu, za vikende ide u svoj AR.

To je tebi za priču, za pripovijetku.
Možeš je nazvati - Fabijan Š. iz Neretve.

* * *

Minut Neba na balkonu Crvenog solitera: crkva je prva zvonila, dugo.
Iza 13.00 se čuo ezan, i glas je na arapskom odzvanjao kroz prijedorsku izapodnevnu maglu. Negdje je netko "cikularom cijepao drva". Bučno, nevidljivo. Za guste magle, sa devetog se grad ne vidi. Samo vrh hotela, vrhovi dvaju crkava i triju džamija.
Tupo ali se čula i ojkača iz Šanse. Na petom ili šestom katu u Crvenom, netko je bušio zid. Kroz instalacije dolazio je miris pite.
Nečiji pas je lajao u malom liftu.

"Didi, hajdemo odavde. (Ne miču se)."
S. Beckett 

(zurnal.info)