Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Cvjetokradice
S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci. Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu. Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.
ilustracija: Božana Radenković
R. Muzil je napisao da je fašizam „zaista tvorevina koja nepogrešivo prodire u jezgro čovjekovih nagona“.
Pojedinac, pisao je, „želi da bude vođen, da od nekog dobija pravac, da bude naveden da se udruži s drugima, da bude uključen i okružen“.
Posle paljevine Reichstaga, Muzil je primijetio da su „sloboda tiska, bilo kojeg izražavanja, sloboda savjesti, osobno dostojanstvo, sloboda duha i tako dalje, svi liberalni temelji prava ukinuti… a da to ljude nije mnogo pogodilo… To može izazvati naše najdublje razočarenje, ali pravilnije je izvesti zaključak da sve to što je uništeno, naprosto ljudima više nije ni bilo naročito važno.“
* * *
Jednonožni golub na ogradi balkona napuštenog stana na 8. katu Crvenog solitera... Vlasnik je već pola godine u staračkom domu, sinovi davno otišli odavde. I tako, stoji golub.
Gledamo se kroz staklo prozora.
Di si ti, kažem glasno, i sjetim se da je to rečenica pokojnog Zlaje, koju je izgovarao kad god me vidi.
Izlazim iz stana. Vozim se do groblja pored bolnice. Polako prilazim Zlajinom grobu. Di si ti, kažem, di si ti, stari moj.
Pa šutim, čučeći.
Izlazim iz stana. Vozim se do groblja pored bolnice. Polako prilazim Zlajinom grobu. Di si ti, kažem, di si ti, stari moj.
Pa šutim, čučeći.
Krajem oka vidim da netko izlazi iz ograđenog židovskog groblja, koje je zapravo dio katoličkog.
Izlazi, kroz zaraslu kapiju s Davidovom zvijezdom, jednonog starac na štakama. Vidi me, diže štaku u zrak.
Di si ti, golube?
* * *
S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci.
Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu.
Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.
U sali biblioteke bio je muk.
Nakon male pauze, nastavio je još tišim glasom: "Sada je to poluluda starica, koja po ulicama Beograda neumorno hrani i miluje lutalice, prestavši davno kontakt s ljudima.
Jedva sam je nagovorio da prodaje cvijeće da bi imala od čega živjeti. Jednom su joj dva dječaka ukrali bukete iz ruku. Cvjetokradice, svuda su, rekla mi je."
Čika Drago je zašutio. U očima mu kiša, koja se pokušava odložiti svim žarom.
* * *
"To predavanje se brzo završilo i bilo je sasvim drukčije nego što je zamislio. Jedan učenik, koji je već više puta osvojio šipkovu grančicu, rekao je odmah na početku:
Gospodine nastavniče, ispričajte nam kako je na frontu.
Nastavnik se ugrizao za usnu i rekao: Nije onako kao što mislite.
Onda mu se lice skamenilo, a ruke su počele da mu drhte, takvog ga uopšte nismo poznavali. Nije onako kao što mislite, ponovio je.
Zatim je spustio glavu na sto, oklembesio ruke sa stolice kao da je krpena lutka i zaplakao".
Izlazi, kroz zaraslu kapiju s Davidovom zvijezdom, jednonog starac na štakama. Vidi me, diže štaku u zrak.
Di si ti, golube?
* * *
S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci.
Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu.
Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.
U sali biblioteke bio je muk.
Nakon male pauze, nastavio je još tišim glasom: "Sada je to poluluda starica, koja po ulicama Beograda neumorno hrani i miluje lutalice, prestavši davno kontakt s ljudima.
Jedva sam je nagovorio da prodaje cvijeće da bi imala od čega živjeti. Jednom su joj dva dječaka ukrali bukete iz ruku. Cvjetokradice, svuda su, rekla mi je."
Čika Drago je zašutio. U očima mu kiša, koja se pokušava odložiti svim žarom.
* * *
"To predavanje se brzo završilo i bilo je sasvim drukčije nego što je zamislio. Jedan učenik, koji je već više puta osvojio šipkovu grančicu, rekao je odmah na početku:
Gospodine nastavniče, ispričajte nam kako je na frontu.
Nastavnik se ugrizao za usnu i rekao: Nije onako kao što mislite.
Onda mu se lice skamenilo, a ruke su počele da mu drhte, takvog ga uopšte nismo poznavali. Nije onako kao što mislite, ponovio je.
Zatim je spustio glavu na sto, oklembesio ruke sa stolice kao da je krpena lutka i zaplakao".
/Herta Müller, "Ljuljaška daha"/
* * *
Dobio sam u toku noći mail. Pjesmu poznanika:
"Nešo je ujutro dobrovoljno dao krv, nasmijan. Popodne je poginuo nedaleko prve linije rovova, iskrvarivši."
Šta misliš, prijatelju, da pjesmu nazovem NAPUKLA EPRUVETA?
* * *
U sumrake čitam G. Agambena.
I još ponešto o Auschwitzu. Borovskog?
Sve o preživljavanju, toj jedinoj igri, od raširenih materinih nogu do držala grobarove lopate.
Iznenada, nalazim video snimak Ljubije Rudnik, iz jeseni 1988. godine, koju je netko skinuo s vhs-a i postavio na youtube; odjednom, pojavljuje se moj djed, majčin otac.
Na šest minuta i sedamnaestoj sekundi youtube snimka, inače dugog preko osam minuta, djed iskrsava – vitak, šestdesetoosmogodišnjak, s mantilom i kačketom, obrijan, ruku iza leđa, nesvjestan da ga itko snima.
Sasvim sigurno, jedini video snimak mojega djeda. Možda pet ili šest sekundi.
Na snimci je jesen. I piše da je 1988. godina. Jesen je to ona, kada je umrla tetka Erna, njegova tridesettrogodišnja kćerka, moja mlada tetka, mamina sestra.
Ali, dan je sunčan. Kaputi jesu dugi, i neki su ih prebacili preko ruke.
Po tome bih kazao da je rana jesen, lišće još nije posve sivo, niti opada.
U kadar ulazi ptica. Davna ptica.
Di si ti, golube...
Sasvim sigurno, jedini video snimak mojega djeda. Možda pet ili šest sekundi.
Na snimci je jesen. I piše da je 1988. godina. Jesen je to ona, kada je umrla tetka Erna, njegova tridesettrogodišnja kćerka, moja mlada tetka, mamina sestra.
Ali, dan je sunčan. Kaputi jesu dugi, i neki su ih prebacili preko ruke.
Po tome bih kazao da je rana jesen, lišće još nije posve sivo, niti opada.
U kadar ulazi ptica. Davna ptica.
Di si ti, golube...
