Iz Crvenog solitera: Naša i vaša kultura

"Ne postoji 'naša' i 'vaša' kultura, samo 'naša' i 'vaša' tradicija. A kultura je herojski napor prosvećenosti da se tradicija prevaziđe". 
Jean-Pierre Clickquert (Neuchatel 1812 – Paris 1900) 

Pa mi pasao ovaj citat za mali ispis sa 8. Međunarodnog festivala književnosti Bookstan, u Sarajevu. "Pisci iz regije", pa i veliki svjetski autori - u katakombama zavjerenika oko neke ideje zapisivanja kazanog; svuda poznata, draga lica...
Ima li govor još smisla, u svijetu gdje sunce sve jače prži po homo sapiensu, kojeg i jezik napušta jer je sve već imenovano, i to već milijunima puta iznova.
Spržit će nas, žeđ će nam pojesti govor.
Kako Jelena Suncokretka kaže - "očinji vid meni nikad nije imao veze s očima, nego sa ocem."

To je taj svijet u kojem "pravi" dječaci nose pušku u školu, a "lažne" dječake režemo na komade i stavljamo u kese...
Ethos svih religija je isti - tvoj odnos spram Drugog, definira odnos Tvorca prema tebi. 

Žeđ nam jede govor, voda nam odnosi jezik u laptanje, ne u govor. 
Čovjek će uskoro ostati bez jezika, na suncu koje prži. 
Možda ćemo opet biti afrički crni ljudi. 

Pa je dakle, kad smo već kod "crnih ljudi", lijepo bilo vidjeti se sa Ivanom Čolovićem, Semezdinom Mehmedinovićem, Jagnom Pogačnik, Đurđicom Čilić, Selvedinom Avdićem, Borom Dežulovićem, Emirom Imamovićem, Oljom Ivančević, Katarinom Luketić, Damirom Uzunovićem, Almirom Imširevićem, divnim Kaplanom, Ladom, Srđanom, Lanom, Jelenom, Lamijom... S kojima se držim za jezik, jedan, žedan i crn. 

* * * 

Kad razumiješ da imaš ne samo ograničen broj dana bivanja nad zemljom, nego i ograničen broj viđenih trešanja, lastavica, samo određen broj noćnog neba baš za tebe, i kiše u kap točan broj da ti je dodijeljen. Tad sve razumijem. Ili većinu svoje malen-kosti u zrnu. 
I brojevi su ti konačni, kao jetra. 

* * * 

Da pišeš roman. Da ti se rečenice dodijeljuju za priču. Recimo: 

Bijelu kuglu maslačka, jednog davnog ljeta otpuhanu, upravo je blagi vjetar s istoka ubijedio da je snijeg, i da sve samo pomiče se između grudve i pahulje. 
Mater se ubila makazicama za šivenje, za nokte. Jednim potezom izvukla je svu venu iz mesa, nad zapešćem lijeve ruke. Krv je išla brzo, u mlazu oštre crne boje. 
Otac predvečer, kad su mater okupali, izuo cipelu i đonom lomio lješnjake u tišini, pod grožđem i pio ledenu rakiju. 

Šta bi ti s takvim rečenicama? 

* * *. 

U Zoološkom vrtu u Torontu, nekome je slučajno ispao pametni telefon u kavez s gorilama. 
Mladi tinajdžer gorile vrlo "brzo se navukao" na TikTok, kao i na igrice niskog "levela". 

Zapravo, doista, možda i postoji "vaša kultura" i "vaša tradicija"... 

A i šta fali međuzoološkovrtnim komunikacijama zarobljenih mladih majmuna, pogotovo nama koji raketiramo dječije vrtiće ili raketarima aplaudiramo, krsteći se? 

* * * 

Potprozorske saksije. 
I preko njih s devetog kata Crvenog solitera gledam kako od Taibove bašte prave gradilište, kako nastaje zgrada, kako kamioni dovoze svima omiljeni beton. 

Osušena jabuka, zadnji trag mojeg djetinjeg shvaćanja slobode, oličenog u bašti i Taibu. 

Trag samo jedan, žedan i crn. 

(zurnal.info)