Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Nirvana
Veli o Bosni jedan fratar iz Andrićeve priče: "Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj ni roditi ni zafratriti. Ovdje se gram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom".
Kad sam išao na grob Leonu.
Pa sam u baroknoj crkvi Uspenja Presvete Bogorodice iz 1774. u kojoj je Danilo Kiš kršten, kupio nekoliko svijeća.
Ponio sam i kamenčića, nekoliko...
I. i ja smo se odvezli do Leona, u Savino selo (ili Torzsa, mađ. ili Torchau, njem.) Ovdje nekad živjeli Nijemci, evangelici... Travanj je, točno šest mjeseci od Prolaznikovog tihog poziva.
Zemlja je upravo započela svoje disanje, pa se vidi lagano već utonula kuća u svoj grudni koš. Nikog. Toplo je, tiho.
Groblje pod plavetnilom. Dan je čist, sunčan, nešto blagog vjetra, ali umornog i nejakog.
Ali Darko, vidi, kaže mi I., pa tu je leptir.
To pozdravlja nas sjenka Prolaznikova.
* * *
Veli o Bosni jedan fratar iz Andrićeve priče:
"Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj ni roditi ni zafratriti. Ovdje se gram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako.
Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom".
* * *
U "Rečniku simbola" čitam:
"NIRVANA - u hinduističkoj tradiciji gubitak daha u smislu vrhunskog smirenja - utrnuće; gašenje životne žeđi.
Ponovno rođenje u čistom duhu".
Vidi Darko, pa tu je leptir. Sam sa svojom mukom.
* * *
Zapamti, rekao je jednom Leon, dok smo s Kozare gledali grad u koji je rijeka uplovljavala kao puštena u aortu - muzika nema "MI", slikarstvo također, poezija nema "MI"...
I samo još nešto - muzika je jedina umjetnost kojoj ne treba svjetlo.
* * *
Ruka iza slova, ledena kao zimnička jabuka u špajzu. E pita F za oko.
Posna čorba na zadušnom ručku, sat nakon pokopa moga oca, riblja, u sali za ručavanje u holu staračkog doma. Sjedim pored mladog popa sa suprugom, ćaskamo o Hamovoj sljepoći.
Tih i gospodstven čovjek, voli vino, kaže i dalmatinske pjesme, blago se osmjehuje dok mu u kašiku upada riblje oko iz čorbe, posne i zadušne, mlake i podgrijavane.
I progutaše se.
Najprije pogledom.
Mladi se sveštenik opet blago osmjehnu, već dobro izvježbanom neutralnom maskom.
Oko mu se taman smjestilo u želudac,
kad je naglo ustao na popadijin udar laktom, i rekao:
„Braćo i sestre... mi... gledam vas u ovom bolnom trenu, i kažem vam da treba znati da smo uvijek gledani, i da naš Spasitelj uvijek ima vid na našoj savjesti, uvid.
Njegovo oko sve uvidi, i ne treba svjetlost".
Napolju, dovoljno daleko od nas, proletio je bjelkast leptirić.
(zurnal.info)
