Iz Crvenog solitera: Rov broj 14

Kad je bila "Oluja", pa nekih možda mjesec kasnije, nama je u rov u toku noći došao potpuno nepoznat muškarac. Nije imao nikakve oznake vojske. Mirno je došao do rova i rekao da je Srbin, da se prijavljuje u jedinicu, jer njegove više nema.
Prošla je bila ponoć kada je iz komande čete napokon odgovoreno na pitanje šta s pridošlim civilom-vojnikom.
Neka ga do jutra kod vas, rekli su nam, u prvoj jutarnjoj smjeni neka ga komandir voda dovede na razgovor kod komandanta.

Šutio je dugo pridošli. Bio je zamišljen.
Rekao je odjednom, ali vrlo tiho, nipošto svi to nisu čuli - da je "sve otišlo u pizdu materinu", potom legao u rov na R-ovo mjesto, i - nakon par trzaja - umro. 

Komandir voda je dojurio - neka ga mrtvog kod nas do jutra, neće sad valjda opet buditi komandu.
I tako umro "onaj što je noćas došao" u rov br. 14.
Bio bolestan čini se, srčani udar ili štoveć. Ništa nije kazano, ili pisano. Rekli smo - naš vojnik, složili smo se svi, sve u redu, ali kako se zove. Pod nekim imenom u grob bi trebao, valjda.

"Nepoznati heroj", rekao je Zoka.
Nikome nije nedostajao.

* * *

Piše profesor Boris Buden u uvodu jedne svoje knjige, o onom čuvenom "slučaju Štrpci", kad su iz voza 671 Beograd - Bar izveli ljude "druge nacionalnosti" i pobili ih brutalno uz Drinu. Njih 19.
(Osuđeni na doživotne robije, ali zbog drugih zločina!)
S njima je, po svim svjedočenjima, a navodi profesor, bio jedan čovjek "crne boje kože, nešto kao Egipćanin", koji se zatekao u putu za Bar, "dvadeseti čovjek", savršeno ga zove Buden.
I "dvadesetog čovjeka" su također, nakon prebijanja, odveli do vode, ali nisu ga strijeljali. Bar ne tu, ili bar ne s ostalima. Zapravo je nestao.
Ako je i bio. "Crne boje kože, nešto kao Egipćanin"...

Odveli su ga, i nikada nitko više nije pitao za njega. Nikada.
"Crne boje kože" čovjek je naprosto nestao. Dvadeseti čovjek. Agambenov "Homo Sacer.

"Nepoznati heroj", rekao je Zoka.
Nikome nije nedostajao.

* * *

MAŠA I MEDO

Jednom sam, Mašo, kao dječak, (o da, i ja sam to jednom bio) davno, prije možda 50 godina, gledao kod Crvenog solitera - Romi su se došli u čergi, dovezli umornog i ostarjelog medvjeda, koji je vezan plesao na ritam udarce bubnja.
I biča.
Dolazilo pola čaršije, tzv. "Južni Bronx", i Lukavica, Kokin Grad...
Medo je tužno mumlajući plesao.

"Ali zašto medu baš niko, baš niko od vas nije zagrlio ili plesao s njim?
Bio je tako sam, i samo jedan", pitala je gotovo plačno Maša.

Jer je teško biti nepoznati heroj, Mašo, jer je teško biti sam.
Nikome dostajati.
"A kako si to sam kad grliš medu?", pita Maša.

* * *

Izraz koji se prevodi sa ”Ja Jesam Koji Jesam” na hebrejskom jest ”ehyeh asher ehyeh”.
Izraz je odgovor Mojsiju na pitanje Tvorcu kako mu je ime. Riječ ”ehyeh” je prvo lice jednine glagola biti/jestati.
On je Onaj koji svakome dostaje.

Jednom po jednom, poznat heroj.
Šutljivac, koji je došao noću da umre, u rov broj 14. 

(zurnal.info)