Iz Crvenog solitera (audio): Duhovi pod mostom

-Hrabrost je mentalni stav, a ne karakterna crta. Ne podrazumeva ni obrazovanje ni nadarenost. Ne čini je testosteron, nego uverenja, odluke. S njom se ne rađa, naučite je ili ne. Izaberete je, ili ona izabere vas. Naravno da su autori hrabri, kad god odluče da jesu. Na svakome je da odluči za sebe.
/Lazar Stojanović/

Borges se u jednom razgovoru iznenada sjetio Almafuerteovog stiha:
„Nježno milujem svakog gmizavca, pravda je suvišna u svijetu bola“.
Jer to je svijet u kojem djecu raznose bombe, koja umiru od gladi, svijet u kojemu se cakle krvave pandže mladih lavova, u igri oko umiruće srne prštećeg vrata.
To je bog Ivana Karamazova, nasmijan i kada prolazi konjska zaprega u Torinu, a kočijaš nemilosrdno šiba...
Da, hrabar bog. Treba imati hrabrosti za biti takav bog.

Lazarove hrabrosti, da ustaneš od mrtvih.

* * *

Ispod Starog savskog mosta niklo gradilište nastalo zbog uklanjanja konstrukcije mosta, koje je već dijelom zatrpalo spomenik žrtvama Holokausta. Da li su građevinske mašine uništile i posljednju nadu da se pronađu ostaci nevinih žrtava nacističkog terora?
Tamo gdje je sad gradilište, izvori kažu, ubijani su i sahranjivani ljudi.
Jedan dio, od najmanje 17.000 žrtava logora Staro Sajmište, ubijen je i sahranjen upravo na mjestu gdje se danas nalazi gradilište!!
17 000 (slovima - sedamnaest hiljada)!

/"ispod savskog mosta gdje se sumrak sprema, mene više nema", pjevao je Čolić, kada je jedan april dolazio u Beograd./

* * *

Ovo meso mene koje spašavam već godinama: napušteni šinjelići regentskih sinova koje pred biljolov Angeo ispegla

I nož izguljen vratnom jabučicom u cvatu
Sve namjere dlanova između eksera i sisa

Na zvonomet u meni, u plućnoj maramici
Štrikanoj sve crnjim venama
Orasi se kućnu mama
Koje si ostavila

* * *

To da se i putevi mogu samoubiti, to nisam nikada pomislio. Do stihova Amihaja. Poslije su me riječi same pozivale. Zvonarev naum bio je ne ozlijediti tišinu. Sjećaš se - otac si i znaš dokle mogu usmine uzmaknuti, pred lubanjom koja dolazi.

* * *

Vještačka inteligencija (AI) postaje nezaobilazan alat u filmskoj i tv industriji. Njena primjena se proteže od scenarija i montaže, pa sve do specijalnih efekata i distribucije. AI pomaže kreativnosti da se unaprijedi, skraćuje procese proizvodnje, smanjuje troškove i, možda najbitnije - stvara sadržaj koji je prilagođen ukusima publike! (Vidiš, to me čudi kažem Ljiljani.)

Uz pomoć vještačke inteligencije, mogućno je kreirati realistične virtualne likove koji izgledaju, govore i ponašaju se kao pravi ljudi. Primjer:
„Rogue One: A Star Wars Story“ (2016) – Lik Grand Moff Tarkin je rekonstruiran uz pomoć CGI i AI, što je pak omogućilo njegov povratak na ekran, iako je originalni glumac - preminuo!
Znači li to da ćemo uskoro gledati ponovno Marilyn Monroe, vječnu i jedinu Normu Jeane Mortenson na ekranu, i to u posve novom filmu...? Da, znači.

* * *

/"Prolaze i vraćaju se s lastama, sunčani i nasmijani dani, opet je u srcu mome proljeće, dal' si djevojka il' žena sada ti?

April u Beogradu, jedno prošlo doba
Nosim ga u mislima iz vojničkih soba
April u Beogradu, umorno se smiješi
Ispod savskog mosta dok se sumrak sprema, više mene nema"./

Da. Malo hrabrosti, molit ću.
Veći stan, topliji, a ne logorska livada Sajmišta, lager Zemlin.

* * *

"Još jedna izgubljena vrednost jeste stid. Da li ste primetili da ljudi više nemaju stida, te se tako događa da, u društvu časnih ljudi, čovek može da sretne tipa optuženog za najgoru korupciju, koji pri tom ne skida osmeh sa lica, kao da je to najnormalnija stvar na svetu. U neka ranija vremena, njegova porodica bi se od stida zatvorila u kuću, ali sada je sve jedno te isto i takvog tipa zovu da gostuje u nekim televizijskim programima, gde se prema njemu ophode kao prema gospodinu."
/"Otpor", Ernesto Sabato ; prevela Slavica Kojić/

IN MEMORIAM
Raša Todosijević (1945 - 2024)

KRATKA I ULEPŠANA VERZIJA MOG MIZERNOG ŽIVOTA U BEOGRADU

Rodjen sam drugog septembra 1945 godine u Beogradu u ulici  Narodnog Fronta; ta se ulica pre Drugog svetskog rata zvala ulica kraljice Natalije. Prvo smo – moji čestiti roditelji i ja - stanovali u Rumunskoj ulici, gore na Dedinju. (Kasnije Užička ulica) Posle smo se, ko zna zašto, preselili u Šajkašku ulicu br. 17. To vam je dole kraj železničke stanice Dunav. Kada su gradske vlasti iz neobjašnjivih razloga srušile to lepo zdanje u francuskom stilu preselili smo se u Cvijićevu br. 115, blizu Novog Groblja. Posle nekih desetak a možda i koju godinu više otišli smo na periferiju grada, bogu-iza-nogu, u Jablaničku ulicu. Mnogo kasnije sam konačno dobio svoj stan, sobičak slobode, na Senjaku, u Prahovskoj ulici, tačnije, u bivšem Američkom sokačetu. Kada su Kekini roditelji napustili ovaj svet skrasio sam se u centru grada u ulicu Generala Ždanova, koja je pre neku godinu ponovo dobila svoj stari, predratni naziv: Resavska.
Prvo me je moja nagluva tetka Stojanka grdno nagovarala da odem na tapetarski zanat i da postanem tapetar kao i njen brat a moj ujak Pedi. Potom sam pokušao da budem vojni pilot u Mostaru. Kako mi ni to nije išlo od ruke niti mi se svidjalo dosadno kadetsko društvo vratio sam se u Beograd. Dve godine sam pohadjao Kurs Crtanja i Vajanja u Šumatovačkoj ulici 122a. Konačno, 1964 godine, dakle godinu dana posle zemljotresa u Skoplju, upisao sam Akademiju Likovnih Umetnosti u Beogradu. Moji profesori na Akademiji su bili ljudi neprijatno skromnog dara i još skromnijeg obrazovanja; smrtonosna mešavina mediokriteta, ulizica i sujetnih fantoma. Preostalo mi je da putujem svetom i da se sam obrazujem onako kako sâm znam i umem, ne bi li, eto, mojim malenim snagama nekako uspeo i skršio nevidljivi jaram svekolikog provincijalizma. Atelje sam dobio posle ravno trideset godina i to na takozvanom Starom Sajmištu koji je za vreme Drugog svetskog rata bilo nemački koncentracioni logor. Po neki put, dok u ateljeu slušam tihu muziku, čini mi se kao da mi u pohode dolaze i učtivo me pozdravljaju nesretne duše pobijenih logoraša. Tačno na moj sedamdeseti rodjendan gradske vlasti grada Beograda su me izbacile iz mog ateljea ponudivši mi, tako, zauzvrat, jednu malešnu i napuštenu bakalnicu od petnaestak kvadrata na Novom Beogradu. Naravno da sam odmah odbio tu nepristojnu ponudu. 

(zurnal.info)