Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Mladost u rovovima
Mi iz Kokinog grada i iz Crvenog, proveli smo djetinjstvo na gradskom pravoslavnom groblju, priča mi tiho Pana, dok čekamo početak pokopa komšije. Svi smo, Cvijeta buraz, ovdje propušili, procugali, prve mrtvace vidjeli, učili se groblja ne bojati. Sada je to drveće sve posječeno, ali duž grobljanske staze nekad su bili dudovi, i sve je bilo u dubokoj hladovini, pričam mu tiho...
ilustracija: Božana Radenković
Dječak K.K. optužio je roditelje za masakr koji je počinio.
“Majka je stalno tražila da budem najbolji. Ljutila se i vikala kada nisam bio najbolji. Zbog toga što je stalno tražila više od mene, ljutio sam se i ja na nju. To njeno ponašanje je uticalo da uradim to što sam uradio. Da nisam imao očeve pištolje, ovo ne bih učinio”.
Rekao je to 13-godišnji ubojica Kost(a) K. iz Osnovne škole Vladislav Ribnikar. Maloljetnik, dječak koji od 3. maja prošle godine, kada je u školi na Vračaru ubio devetoro vršnjaka (osam djevojčica, jednog dječaka) iz škole i radnika osiguranja, boravi u specijalnoj dječijoj psihijatrijskoj ustanovi. Svjedočio je u pratnji ljekara, protiv majke i oca.
Prethodno su ga specijalci izveli iz zgrade dječije psihijatrije (štiteći dijete tijelima), kroz vrata, oko kojih su dječijom rukom nacrtana crvena srca i oblaci...
Aždaja otvorenih usta. Blato nastrugano s očiju.
* * *
Filip Latinović je strašno biti.
Darko, slušaš li ti mene? Kuću si mi napravio, kolibu, tvoj Crveni soliter sine, da u njoj spavam.
Riječi... ja sam kriva, nisam ti rekla da postoji riječ smrt, sine, i nepravda...
"Upoznao sam užas ruske stvarnosti u dugim i mučnim zimskim večerima kad blede svetiljke Vasiljevskog Ostrova jedva žmirkaju, a rusko se selo pojavljuje na mesečini u nekoj lažnoj i varljivoj lepoti. Jedina moja strast bejaše taj mučni, zanosni i misteriozni zanat revolucionara ... Oprostite, Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu.“
/Grobnica za B. D., D. Kiš/
Te sam rečenice izgovarao sa scene Pozorišta Prijedor 2009. prije 15 godina.
Stajao sam na katu kaveza na sceni.
Pogled u ravnini s 9. redom kao 9. katu Crvenog.
A gore? Na dudu... na Nebu?
* * *
Dudovi...
Mi iz Kokinog grada i iz Crvenog, proveli smo djetinjstvo na gradskom pravoslavnom groblju, priča mi tiho Pana, dok čekamo početak pokopa komšije. Svi smo, Cvijeta buraz, ovdje propušili, procugali, prve mrtvace vidjeli, učili se groblja ne bojati.
Sada je to drveće sve posječeno, ali duž grobljanske staze nekad su bili dudovi, i sve je bilo u dubokoj hladovini, pričam mu tiho.
Jednom smo se igrali oko spomenika ubijenim željezničarima u onom ratu.
Iznenada, naišla je pogrebna povorka, i ušla u groblje.
Znojni i željni zafrkancije "ubacili smo se u povorku kao ilegalci", gotovo u prvi red među ožalošćene. Nismo imali pojma ni tko je umro, pričam Pani.
A onda su, slijedeći običaje, otvorili lijes i ukazalo se lice mlade pokojnice.
Zaledili smo se. Tako sam želio pobjeći, ali sada je to bilo nemoguće. Nisam imao smjelosti gledati pokojnicu. Pokušao sam gledati uvis...
A gore?
Na dudu Danči, drugar s 6. kata, jedva se susteže da ne prsne u smijeh.
Jučer sam prošetao i našao grob bez hladovine, mlade žene. Imala je 27, a umrla 1977. godine.
Bila bi sada baka od 74.
Ali, ja pred očima još imam ono voštano lice boje bijelog duda.
* * *
"Naši radnici odlaze tamo gdje će biti vidljivi, njihov izostanak se osjeća do te mjere da u Bosni i Hercegovini trenutno imamo više ministara, kantonalnih i entitetskih, nego vodoinstalatera".
/Selvedin Avdić, u razgovoru s Ivanom Maksić, za portal NORMALIZUJ/
* * *
U gradu Zeitzu na istoku Njemačke nepoznate osobe iščupale su svih 10 tzv. "kamena spoticanja", spomen-obilježja koja podsjećaju na žrtve Holokausta, priopćio je grad u saveznoj pokrajini Saska-Anhalt.
Dim u kockicama mrvljen. Gazom.
* * *
Poznanica Jelena išla je skoro u posjet nepokretnom, teško bolesnom suprugu u OB Mladen Stojanović u Prijedoru...
Kiša je padala prethodnu noć.
Zatekla ga je potpuno mokrog, i njega i krevet na kojem je već danima. Krov prokišnjava... Isključili su struju cijelom katu pod krovom bolnice.
Soba je bila pod vodom, kao psetarnik za Borisa Davidoviča. Novski ili Navaljni.
Oči, oči popucale. Pustinjski skoren pogled iza...Bio je u mraku, ležeći kisnuo. Kapi su mu padale po licu. U bolnici.
Soba je bila pod vodom, kao psetarnik za Borisa Davidoviča, za Novskog ili Navaljnog ili Jakova Mauzera...
Oči, oči popucale. Pustinjski skoren pogled iza.
* * *
Duboko preziranje kulture bilo čega, pa tako i bazične kulture zdravlja recimo, ili kultura pozdrava na ulici, jednostavno nam je "u krvi". To je mjesto na kojem se nalazimo.
Daj, jebala te kultura, čovječe, pogledaj bolnicu, halo - BOLNICU, rekao je Porfirije Petrovič, ili Fedjukin, ne sjećam se, ili bilo tko drugi.
...
„Čuo sam kao u bunilu“, beleži Levin, „žamor koji je dopirao iz salona i ciliktanje srebrnog escajga, nalik na praporce, i video kao kroz izmaglicu jedan svet koji je ostao za nama i koji je nepovratno tonuo u prošlost kao u mutnu vodu.“ (D. Kiš)
* * *
Onih koji svoje očeve pitaju - "a šta si ti radio, tata?" - ima, ali, čini se da još uvijek nedostaju očevi odgovori ili su to tate koje sebi još nisu priznali šta su zapravo branili, u ime čega i u ime koga su mladost ostavili u rovovima, za kakve to ideale i vrijednosti. Za "ovo"? I što da mlad čovjek učini s tim odgovorom? Da ga ponese sa sobom u dobrovoljno izgnanstvo kao iskustveni kapital? Ne, prije će biti da očevi još šute, a i ako im se dogodi zapitani sin, šalju ga po dnevne toaletoidne novine u kojima se nalaze banalni odgovori na velika pitanja.
D. Cvijetić: "Kako nas prošlost pridavljuje", (N. Sejdinović, »Vreme«)
Riječi... ja sam kriva, nisam ti rekla da postoji riječ smrt, sine, i nepravda...
"Upoznao sam užas ruske stvarnosti u dugim i mučnim zimskim večerima kad blede svetiljke Vasiljevskog Ostrova jedva žmirkaju, a rusko se selo pojavljuje na mesečini u nekoj lažnoj i varljivoj lepoti. Jedina moja strast bejaše taj mučni, zanosni i misteriozni zanat revolucionara ... Oprostite, Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu.“
/Grobnica za B. D., D. Kiš/
Te sam rečenice izgovarao sa scene Pozorišta Prijedor 2009. prije 15 godina.
Stajao sam na katu kaveza na sceni.
Pogled u ravnini s 9. redom kao 9. katu Crvenog.
A gore? Na dudu... na Nebu?
* * *
Dudovi...
Mi iz Kokinog grada i iz Crvenog, proveli smo djetinjstvo na gradskom pravoslavnom groblju, priča mi tiho Pana, dok čekamo početak pokopa komšije. Svi smo, Cvijeta buraz, ovdje propušili, procugali, prve mrtvace vidjeli, učili se groblja ne bojati.
Sada je to drveće sve posječeno, ali duž grobljanske staze nekad su bili dudovi, i sve je bilo u dubokoj hladovini, pričam mu tiho.
Jednom smo se igrali oko spomenika ubijenim željezničarima u onom ratu.
Iznenada, naišla je pogrebna povorka, i ušla u groblje.
Znojni i željni zafrkancije "ubacili smo se u povorku kao ilegalci", gotovo u prvi red među ožalošćene. Nismo imali pojma ni tko je umro, pričam Pani.
A onda su, slijedeći običaje, otvorili lijes i ukazalo se lice mlade pokojnice.
Zaledili smo se. Tako sam želio pobjeći, ali sada je to bilo nemoguće. Nisam imao smjelosti gledati pokojnicu. Pokušao sam gledati uvis...
A gore?
Na dudu Danči, drugar s 6. kata, jedva se susteže da ne prsne u smijeh.
Jučer sam prošetao i našao grob bez hladovine, mlade žene. Imala je 27, a umrla 1977. godine.
Bila bi sada baka od 74.
Ali, ja pred očima još imam ono voštano lice boje bijelog duda.
* * *
"Naši radnici odlaze tamo gdje će biti vidljivi, njihov izostanak se osjeća do te mjere da u Bosni i Hercegovini trenutno imamo više ministara, kantonalnih i entitetskih, nego vodoinstalatera".
/Selvedin Avdić, u razgovoru s Ivanom Maksić, za portal NORMALIZUJ/
* * *
U gradu Zeitzu na istoku Njemačke nepoznate osobe iščupale su svih 10 tzv. "kamena spoticanja", spomen-obilježja koja podsjećaju na žrtve Holokausta, priopćio je grad u saveznoj pokrajini Saska-Anhalt.
Dim u kockicama mrvljen. Gazom.
* * *
Poznanica Jelena išla je skoro u posjet nepokretnom, teško bolesnom suprugu u OB Mladen Stojanović u Prijedoru...
Kiša je padala prethodnu noć.
Zatekla ga je potpuno mokrog, i njega i krevet na kojem je već danima. Krov prokišnjava... Isključili su struju cijelom katu pod krovom bolnice.
Soba je bila pod vodom, kao psetarnik za Borisa Davidoviča. Novski ili Navaljni.
Oči, oči popucale. Pustinjski skoren pogled iza...Bio je u mraku, ležeći kisnuo. Kapi su mu padale po licu. U bolnici.
Soba je bila pod vodom, kao psetarnik za Borisa Davidoviča, za Novskog ili Navaljnog ili Jakova Mauzera...
Oči, oči popucale. Pustinjski skoren pogled iza.
* * *
Duboko preziranje kulture bilo čega, pa tako i bazične kulture zdravlja recimo, ili kultura pozdrava na ulici, jednostavno nam je "u krvi". To je mjesto na kojem se nalazimo.
Daj, jebala te kultura, čovječe, pogledaj bolnicu, halo - BOLNICU, rekao je Porfirije Petrovič, ili Fedjukin, ne sjećam se, ili bilo tko drugi.
...
„Čuo sam kao u bunilu“, beleži Levin, „žamor koji je dopirao iz salona i ciliktanje srebrnog escajga, nalik na praporce, i video kao kroz izmaglicu jedan svet koji je ostao za nama i koji je nepovratno tonuo u prošlost kao u mutnu vodu.“ (D. Kiš)
* * *
Onih koji svoje očeve pitaju - "a šta si ti radio, tata?" - ima, ali, čini se da još uvijek nedostaju očevi odgovori ili su to tate koje sebi još nisu priznali šta su zapravo branili, u ime čega i u ime koga su mladost ostavili u rovovima, za kakve to ideale i vrijednosti. Za "ovo"? I što da mlad čovjek učini s tim odgovorom? Da ga ponese sa sobom u dobrovoljno izgnanstvo kao iskustveni kapital? Ne, prije će biti da očevi još šute, a i ako im se dogodi zapitani sin, šalju ga po dnevne toaletoidne novine u kojima se nalaze banalni odgovori na velika pitanja.
D. Cvijetić: "Kako nas prošlost pridavljuje", (N. Sejdinović, »Vreme«)
(zurnal.info)
