Iz Crvenog solitera: Razgovor s kćerkom

 "Svaki put kad je pozorište bilo dostojno tog imena, ono je proizvodilo sukob s društvenom zajednicom i vrijednostima na kojima je ona formirana. Tako je bilo od Eshila do danas." (Oliver Frljić)
Ova rečenica. Pa opet:

"Ne mogu da vidim razliku između pozorišta i aktivizma. Jer, ako pozorište ne pokušava i ne želi da ostvari ono o čemu govori, a to su uvek civilizacijske moralne, društvene i kulturne vrednosti, onda ono nije istinito i predstavlja loš aktivizam, i to je laž koju ne mogu da prihvatim. Kod starih Grka u antičkoj tragediji ta vrsta raskoraka nije postojala – politika i predstavljanje života politike i celog društva, bilo je ujedinjeno na sceni, i istinito. Razdvajanje pozorišta od angažmana i istine je buržoaski trik kako se u društvima ništa ne bi promenilo". (Milo Rau)

* * *

"Četvrtak, 8.prosinca 1988. soba, podne

Otvorili crtačevu izložbu. Galerija udobna (zgodno se za ovu riječ veže - kobna) s puno svjetla, baš kao u svim galerijama koje eto imitiraju jedna drugu. Crtež i slike su nešto drugo. One ne imitiraju.
Mladić i djevojka jedini posjetitelji večeras. Crtač ih prati na tri do četiri metra iza i gori od želje da im pojasni koji crtež. Mladiću se znoje dlanovi i djevojka povlači mokru ruku iz njegove.
Upravo kad je crtač zaustio da kaže da crtež pred kojim stoje predstavlja katedralu Svetog Pavla, djevojka vlažnim prstom dotače nacrtanu brezu kraj katedrale i vlažnost prsta izbrisa četvrtinu brezine krošnje. Crtač zinu od zaprepaštenja.
Mladić rupčićem obrisa dlanove. Djevojka je isuviše ljupka da bi joj crtač prigovorio.
Ljupkost obrisa brezu. Mladić uze djevojčinu ruku, kimnuše glavom crtaču i iziđoše iz galerije."

Prepis iz dnevnika, 1988. (dakle prije 37 godina). Imao sam 20 godina, tek skinuo uniformu JNA... i pao na prijemnom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, odsjek Gluma.

* * *

Ulazim u praznu salu za ručavanje, blizu je podne.
Tek dok lagano pijem čaj, primjetim da zapravo nisam sam i da desno od mene, blago skriven zavjesom, sjedi čovjek. Ogroman je, bilder, istetoviran, želi ostaviti na prvi pogled dojam opasnog tipa, ćelav, u majici kratkih rukava iako je već zahladilo. Trudim se ne obraćati pozornost, mladić čini se nije ni vidio da sam došao.
Ali, on s nekim razgovara mobitelom. Glasno.
Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta.
"Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..."
"Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao!... Ostavio sam čaj i ustao. Nehotice bio sam bučan. Čovjek se okrenuo prema meni, ustao i kazao - "oprostite za galamu, nisam vas vidio, mislio sam da sam sam."

Sve je u redu, izmrmljao sam, ne, niste bili sami, bili ste s vašom kćerkom.

* * *

Masovno ugibaju lastavice diljem Europe, javljaju sa svih strana. Strmoglavi pad temperature spriječio je njihov odlazak na jug početkom rujna.
Djevojčica za neki portal govori kako ih je pokušala hraniti, ali da su preslabe, tužne, užasno uznemirene i da tužno ugibaju.
Mislila sam da spavaju njih četiri u gnijezdu, kojeg su laste prije njih napustile i odletjele za Afriku, kaže.

Sad se i gnijezdo od blata raspalo na pticinošinu prašinu.

* * *

Nakon dužeg vremena išao sam u šetnju svojim gradom, dugu i zanimljivu. Grad se mijenja, transformira, prilično čist i umiven. Problem zbijanja u centar, neka centripetalna sila koja uporno naše građevince i arhitekte navodi da svaku zelenu površinu betoniraju i posade petokatnicu. Grad kao da ne želi da se širi.
Sana je ključ Dorasa.
Ali... eh, ali... Sana, Ključ...

* * *

I sva ta serija strahova odgojena u meni i moje hvatanje slova za grlo, preotimanje kisika riječima, pokušaj da preplivam... Rat me razbio, na sitne dijelove koje ću do smrti uzaludno sastavljati. Ptsp u meni strpljivo je oblikovao moj jezik. Vajao ga oko slika koje sam vukao iz djetinjstva, iz rata, iz leša Jugoslavije koji mi se raspadao u kući...
Traume su glačale senzitivnost, laštile nutrinu.
Naravno da je bilo uzalud i naravno da nije.
I naravno da će me spaliti s mojom kućom vrućina dogođenog.

Danas mislim da je svatko u pravu, kažem Lj... Ali i da s tim ne može učiniti ništa. Ovo malo vremena na ugrijavanju kostiju, ne vrijedi tuđih jagodica.
Nikoga ne možemo ubijediti u svoje istine:
moja utroba, kao i moj snijeg.
U vrtu sadim/sudim.. Suđe presuđujem.

Među lopatama nema ruku kao na sjekirama, pa se držimo odsječenim prstima.

* * *

Išli smo Lj. i ja u Ljubiju, u prve jesenske dane. Tad je Ljubija čudesna, možda baš zato jer je gotovo sva u šumi, u maloj dolini u koju se slijevaju potoci... Kao sumanut vodam je od zgrade do zgrade, pokazujem zarasle staze, mjesto gdje je bio dječiji vrtić, javni bazen, bolnica u kojoj sam rođen...
Gdje su radili otac i majka u Rudniku, u smjenama, tata je išao u noćnu na Brdo...

Sjećam se jednog snijega.
Toliko se već otopio otada, da mi je u sjećanjima ostala samo još koja kap, koja mlaka pahulja. 

(zurnal.info)