Iz Crvenog solitera: Kamen u stisnutom dlanu

Na nagovor Marka Misirače, kazališnog redatelja gledao opet - "Kaja, ubit ću te!", Vatroslava Mimice, iz 1967. film koji nikako, kao punokrvni radikalno modernistički tekst baš u Barthesovu smislu, nije čitljiv, nego se može popiti tek iracionalno, prepuštanjem hipnotičnosti slika, od kojih je svaka vrijedna kamena bačenog na Mimicu na pulskoj premijeri Kaja, ubit ću te!!

Da, velikog filmskog redatelja, između ostalih i filma "Kaja, ubit ću te!", koji je saga o zlu i njegovom boravku u svakome - kamenovali su u Puli! I izviždali, o kako još!

Bio je to vrhunac Mimičine modernističke radikalnosti koja novozavjetno svršava kamenom u stisnutom dlanu. I bijesnim pljuvanjem.
Zašto ovo pišem? Jer sam vozeći auto, na Trećem programu hrvatskoga radija slušao da je film nastao i po scenariju istog V. Mimice i Krune Quiena, ali pazi sad -  po istinitoj priči!
Postojao je, dakle, "stvarni" Kaja Sicilijani, kojega u filmu igra Zaim Muzaferija!

I konačno - Kaja Sicilijani, bio je djed velikoj spisateljici (jedno vrijeme i ravnateljici Drame HNK u Splitu), gospođi Marini Vujičić!
Koju imam čast poznavati.
Schindlerov lift je - Kaja, ubit ću te!

* * *

Predsjednik splitskog HDZ-a i kandidat te stranke za gradonačelnika Splita Tomislav Šuta, usprotivio se postavljanju spomen-ploče mladom vojniku JNA, Makedoncu Sašku Gešovskom, koji je ubijen 6. svibnja 1991. na prosvjedu pred Banovinom. Imao je 19 godina. Šuta je poručio je da će ploču, postavi li je grad, skinuti već idućeg ljeta. Isto je najavila Torcida, navijačka grupacija nogometnog kluba Hajduk.

Dječak koji je ubijen nije ubio nikog, niti je svojom voljom bio tamo gdje je brutalno ubijen. Bio je regrut, poput moga Bote u Sarajevu...
Ne voli ni Sarajevo regrutariju, kao ni onog dječaka Saška ili dječaka Botu, ili Gorana... To su bili vragovi komunistički?

Vukovci, zagnijezdilo užasom...
Vi nikada nećete ostaritiiiii, viknuo bih svim mrtvim ratnim dječacima, ali nema, nema nikog, samo odzvanja - Kaja, ubit ću te!!

* * *

U terorističkom napadu koncem listopada 14-godišnjak (2009. godište) identificiran kao učenik prvog razreda srednje škole u Bosanskoj Krupi, ubodima nožem (!?!) ubio je policajca Ozrena Marana, a teško je ozlijedio njegovog kolegu Avdu Hasanovića. Nožem, 14 godina!
Mladog ubojicu povezuju s islamskim radikalizmom.
Neki bosanski Kosta K.? Kaja....kajat ću se!

* * *

Pored Ljubije Rudnik ima mjesto, selo s crkvom.
Na facebooku, u nekoj zavičajnoj grupi čitao sam - "raspored misnog bogosluženja za blagdan Svih Svetih".
Po rasporedu, u 18 sati bila je misa na - Gladnom groblju! Zamisli Kaja - gladno groblje!

Pregnijezdilo se drvo, savija se.

* * *

Usprkos silnoj moći okupljanja, nacionalnog ponosa, kolektivizma i populizma, danas na globalnom nivou, događa se fenomen ultraultra bogatih pojedinaca, čija je moć tolika da se sami počinju ponašati kao zasebne države -
M. Zukenberg, E. Musk, B. Gates...To su najbogatiji ljudi u ljudskoj povijesti.
Dodati tomu činjenicu da mnogi od njih kontroliraju osnovna sredstva komunikacije, platforme društvenih medija, znači sresti se sa fenomenom bez premca.
(Kod nas su takve pojave još uvijek manje ili više smiješne, npr. Sv. Žeks i fakt da takav lik ima vilu na Dedinju, gotovo sve televizije, itd.)
Ili fenomen Rimac, recimo.
Ultraultra bogati šalju rakete u svemir, vladaju svjetskim informacijama, proizvode vakcine, imaju svoje privatne vojske...

* * *

Veliki je sineast, redatelj, glumac, sada ostarjeli Nikita Mihalkov, ideolog putinovog "ruskog svijeta", pri skorašnjem gostovanju u Beogradu, u razgovoru za medije konstatirao: "Čehov je rekao da svakom sretnom čovjeku mora netko da pokuca na vrata, kako bi mu rekao da ima mnogo nesretnih ljudi."

Kuc, kuc, čika Nikita, šta je vama Končalovski?

* * *

U Crvenom soliteru, žive i dvije mačke. Isprva svi su ih mazili ispred nebodera, pa su se udebljane, počele uvlačiti u haustore, pogotovo kako je zahladilo a haustori topli od centralnog grijanja.
Čini se da ih vidim posvuda i uvijek. A onda su ih starije komšije počeli hraniti ispred svojih vrata, pa su se mace počele zadržavati ispred stanova ljudi koji su im davali vode i hrane.
O onda su počele povraćati velike količine našega otpada koji im je davan kao hrana.
Jedući našu hranu prejedale su se naprosto, uz svoju konformističku lijenost u pokušaju obračuna s pacovima iz podruma Crvenog.
Tamo gdje smo kao klinci igrali stolni tenis, čekali Nove godine... Veći su od mačaka.
Njih ljudi ne hrane. Svjesno.

Nitko eto nema autorsko pravo na stvarnost, samo na njezine interpretacije.
Kaja, izgrizli nas!