Iz Crvenog solitera (audio): Glupost je planetu zaravnala

Palanačkih snježnih zima više nema, okišava brzo i jesen se razlije u mrak stajaće vode.
Iz nekada Bešine kuće sprema se svadba, i s 9. kata vidim sve kao na dlanu. Visok mladić s gitarom.
Mogao je to biti Dinkov sin.
Mlada dolazi, i da nije posječen, bila bi do
pojasa u hladovini bagrema, ispred kuće.

* * *

Pa se ("na taj dan") izlazi na rijeku, jezero ili more, u koju se bacaju mrve kruha, simbolično izražavajući odbacivanje grijeha, piše u nečijem molitveniku ostavljenom u parku na klupi.

Išao sam u šetnju. Izmrvio ostatke kifle.
Sitne ribice došle u jatu, grickaju mi grijehove.
Kiša šapicama tapka po prašini.

* * *

Mijenjam se, kao pri tihom zujanju, za koje osjećam kao da se na trenutke prekida... Stih na pola ostaje bez kisika, i gleda me zbunjen. Što dalje...?

Bio sam dječak, u istoj ovoj kuhinji na devetom katu. Prije više od 45 godina. Otac je tražio da pokupim mrve nakon jela, prosute mrve po podu, po itisonu ili kuhinjskim pločicama.
Vidio je kako to mrzovoljno radim. Nisam razumijevao zašto to činim, kad imamo usisivač, izgledalo je besmisleno.
Otac je rekao: "kad odrasteš, i budeš svoje dijete učio da pokupi rasute mrve za sobom - sjetit ćeš me se".

Sad mi sitne ribice dolaze u jatu, grickati mrvice... S vode ne kupiš mrve k'o s poda.
Da, sjetim se stari, svaki put.

* * *

Dječak iz kuhinje... s istog ovog kuhinjskog prozora mogao sam satima promatrati grad s devetog kata.
Bila je neka 1976. ili 1977., primakao bih stol, popeo se, i u sjedećem indijanac položaju opčinjen gledao.
Crveni soliter mlad, ulica puna ljudi... Čekao bih školsku smjenu od 13 sati, i zurio.
Jedna baka činila je isto, samo u susjednom Plavom soliteru.

I, jednoga dana me primjetila. Smješkala se, znala je prstom pokazivati da nešto zanimljivo pogledam s njom. I pratila kad s torbom idem u školu, mahnula bi, i ja bih krišom odgovorio. Baka i ja gledali smo Prijedor dok još nije postao Las Doras. Kiše su mi bile zanimljivije iz nekog razloga. Kapalo je s drugih balkona, golubovi su se povlačili u zavlačke među balkonima i izbočenim ciglama, zvukovi su bili glatki.

I, vidi... Isti prozor. Kiša lijeva.
Bakica je davno umrla i ja sam sad starac u njezinim godinama. Sad mi neka djevojčica maše s njenog prozora. Čeka kad će u 13 u školu. Tako.
Svo svoje gledanje podredio sam jednom prozoru. Kiša, nogomet "predzgradom", pokop Vlade V. i doček Badnjaka.

Taj je prozor na Crvenom monotono mijenjao prizore, slovosjekući mi rečenice.

* * *

Glasnogovornik Državna dume Ruske Federacije izjavio je da Harry Potter i Minecraft "ne zadovoljavaju nacionalne interese"(!?)
Iz Putinove "Ujedinjene Rusije" Oleg Morozov, žali se da dječji kampovi organiziraju tematske sastanke i zabavu u stilu zapadnih projekata. Predlaže da se usredotočimo na vojno-patriotsko obrazovanje, kao što je bio slučaj u sovjetskim logorima.
Prema riječima Morozova, potrebno je izraditi i priručnik za savjetnike kako pravilno odgajati djecu. Tako. Usvojeno.
U "ruskom svijetu" ničega novog : 

Raskoljnikov oštri sjekiru, Marmeladov i Medvedov piju. Car baćuška sanja najveće bombe. Gogolj?
Onaj Ukrajinac u šinjelu iz kojega je izašao Dostojevski?

* * *

Evolutivni zadatak razuma, kakav god doista bio u odnosu na ljudsku vrstu, svakako je u 21.stoljeću već dobrano izigran. Događa se predaja matriksu, oslobođenje straha od smrti vještačkim postojanjem. Kao da ne vjerujemo da iza svakog profila na facebooku postoji stvarno biće, koje (već) ima iskopan grob. Rat je virtualan, mrtve ne vidimo, samo cifre igraju oko lopata.
Glupost je planetu zaravnala. Termitoidne toplokrvne dvonožne jedinke glođu je...

Evo, recimo, imam susjeda s kojim sam na facebooku frend, dijelimo ista mišljenja oko putovanja, knjiga, muzike.... U stvarnosti, čovjek me ne pozdravlja, čak okreće glavu.
Stvarna prisutnost je ceremonijalna, vezana gomilama floskula, teža za bivati.
Na fejsu smo nasmijani.
Evolutivni zadatak razuma jest smisliti ponovno pećinu.
Haripoterovska avantura stalag, gulag.

* * *

Odaberi crtež koji ti se najviše sviđa i otkrij svoju psihičku traumu, za samo 60 sekundi.
(Minut Neba).
To je reklama (valjda) na Instagramu, brzi online test.
Zatim mogu vidjeti neku 14-godišnjakinju, recimo, koja bi za minutu mogla biti posve ubijeđena da ima shizofreniju, slučajnim odabirom crteža. I ubiti se.
Evolutivni zadatak pećine jest ne dati nam povratak s kiše u zaklon i sigurnost.

* * *

Ubrzano nestaju stanari Crvenog solitera st. 101, nekad Save Kovačevića 15.
Svakoga mjeseca jedna ili dvije sahrane. Teta Danica Pašalija, baka Šikmanka, nastavnik OTA Stratimir pa za njim supruga moja nastavnica njemačkog Milena Popović, potom teta Ankica Bokan, Čedo Medarević... Gotovo da je na zgradi neprestano nečija osmrtnica, kaže Lj.

Sve nas sustiže.
Zapravo, stvari su nas davno pretekle, i u mjestu promatramo kako drvo lista, kao ona dva nesuvislika Vladimir i Estragon. Naravno da on neće doći.

"Mi novac za novi lift nikako da skupimo.
Pa i kako... da za novi lift novce daju oni koje će uskoro iznijeti iz zgrade? Jebi ga.
Ali, lift ostaje!", kaže komšo O. na daći čika Čedi M.
Neće biti komšo, samo "Schindlerov lift" ostaje, ne ovaj novi, i ne bilo koji ikad.
To tiho kažem.
(I ti u njoj zauvijek ostaješ, komšo, i krv Stojankina i strijeljanje E. H., to još tiše - pomislim).

"Da, da pođemo. (Ne miču se)"
/S. Beckett, Čekajući Godota/

* * *

Ruža miriše svojom orezivošću.

(zurnal.info)