IZ CRVENOG SOLITERA (audio):Iskopavanje Tita i litijuma

Darko Cvijetić

IZ CRVENOG SOLITERA (audio): Iskopavanje Tita i litijuma

Mi pravimo doba da se autorsko pravo na domovinu ne zaboravi i preda onima kojima će ovo biti domovina puno lišća nakon nas.

Iskopavanje Tita i litijuma
ilustracija: Božana Radenković

Da, svijet je otišao Tramputinicom.
(Hvala, gospodine Kugla, Almire Kurt, dodah tvojoj riječi samo jedno malo slovce "n")

Na Dan žalosti u Srbiji i Republici Srpskoj, u povodu jezive tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu, emitirina je na Prvom programu RTS-a prva epizoda dramske serije SABLJA, kako se zvala operacija vanrednog stanja nakon atentata na premijera Zorana Đinđića, 2003.
Na Dan žalosti, jer se srušila nadstrešnica "iz čista mira" i smrvila jedanaestoro ljudi...
Točno od toga dana pogubljenja premijera, postsabljari su počeli zidati ovaj potemkinarij, u kojemu sve se raspada. Metak je rikošetirao, i izašavši iz Habermasovog učenika premijera, sad ubija  od Ribnikara do mladenovačkih sela.

Dresura dementnih gotova. Moje zalihe nade iscrpljene. Stari mostovi nestaju.
Iskopat ćemo mi i Tita i litijum, i letjet ćemo plavim autobusima po Tramputinici.

* * *

"San, hranu, dokolicu, počinak, sve sam sebi uskraćivala, i uskraćujem, Gospode. Ali sve to, i sve sposobnosti i sav rad robijaški stalan i jednolik, ne preobražavaju me dosta. Što ću ti najzad prineti od sebe, Bože, neće biti upotrebljivo ni za prašinu budućnosti ljudske.
To, Gospode, taj napor iz svih sila, i to budno znanje da je sve malo i slabo, to Te molim da primiš kao službu moju Tebi.
Ja verujem, Gospode, da ima dostizanja, ali ja mučno i uzaludno činim pokušaje da stignem i do praga dostizanja.
No, nemam poslednje očajanje zbog toga, Gospode!
To saopštenje, to je danas kraj moje molitvice." /Isidora Sekulić/

* * *

Mnogima se TV serija Sablja ne sviđa. Previše gledanja Zadruge i Babe koja se počešljava, ne može nekažnjeno.
Ipak, smatram je nečim najboljim što je snimljeno u puno godina, odmah iza izuzetne TV serije Nobelovac!
Meni se alegorijom na kub, poetskom pravdom čak učinio fakt - da beogradski kriminalni klan glume (uglavnom) glumci iz Bosne (ima i iz Hrvatske).
Autocenzura je čudo.

Zvanični izvršitelj i nalogodavac ubojstva jesu u zatvoru. Zbog čega se pak s istragom nije išlo dalje, svakako nije problem serije, pa tako niti njezinih kreatora. Poanta serije, dakako je nevidljiva oku koji prati Grand ili Rođaka na selu...
U zvaničnim dokazima, pa tako i u svim presudama, ne postoji umiješanost nikoga iznad Legije, Zvekija, Bagzija, Gumara, Budale ili Pacova...
Kada bi se serija bavila insinuacijama, dragovići, istoga trena postala bi - propaganda! Serija ima dublji smisao i efekt za društvo upravo ovakva i upravo sada, kada se davimo u korupciji ili nas pak ona doslovce kolodvorski smrvi.
Postavljanje pitanja a ne pokušaj da se bude patetični pozivar na nekakvu/ikakvu revoluciju.

Izuzetnom Draganu Mićanoviću uloga ubijenog premijera je možda tv kreacija karijere, a Sablja jasno pokazuje tragediju i usud srpskog naroda, a neuviđanje toga je opasnije od bilo kakvog Vučića i naprednjaka, kao što su oni mnogo opasniji od Miloševića, i tako u krug.
Tragedija i nerazumijevanje doba u kojemu se događamo zemlji koju zovemo otadžbinom, sada.
Mi se njoj događamo i ona ovisi o našem sanjanju i ostvarivanju sna o njoj. To romantično epsko kladivo nas drži na dnu hladne vode i zovimo ga nemoć sanjanja.
Ne nesanica, nego besanica.

Mi pravimo doba da se autorsko pravo na domovinu ne zaboravi i preda onima kojima će ovo biti domovina puno lišća nakon nas.

* * *

Muhe su raznosile iluziju da se radi o akvariju. Ptice se vraćaju usporeno, kao da se nešto desilo ukućanima.

* * *

"(...) Maestro otvori vrata od balkona, mirisni svježi zrak nahrupi u smrdljivu sobu.
– Osjećate li dah proljeća, Eustahije? – upita s pritajenom ironijom. – Zato su u meni nabujale vode. Ja ne volim Turgenjeva, a vi? Idem da upravim svoj šmrk, Eustahije – reče izlazeći na balkon – možda ću lukom dosegnuti Vječnost. Zbogom, i sjećaj me se...
– Dokle pamćenje u smućenoj mi glavi stoluje, moj bijedni duše, sjećat ću se tebe – patetično odrecitira Melkior (...)"
/KIKLOP, Ranko Marinković/

* * *

Koliko daleko smo od dna limba?
Kad nam ljeta uskoro budu 55 stupnjeva, i počnu harati tropske bolesti, i slike poput onih iz Jablanice budu svakodnevna pojava, onda ćemo biti jako blizu. S ovakvim liderima, svijet juri brzim koracima prema tome.
Preziranje znanosti i umjetnosti, dragi moj Eustahije bogobojazni....
Na Tramputinici rezerve nade ostavi, ovim putem se ne vraća!

* * *

Ivan Krastev piše da u 17. stoljeću u tadašnjoj Americi, zabilježeni su tzv. „ratovi oplakivanja“.
Bili su tipični za neke plemenske zajednice u sjevernoj Americi. Dakle, nakon dolaska Europljana i masovnog gubitka stanovništva usljed pandemija, plemena su počela da otimaju ljude jedni drugima kako bi nadoknadili gubitke.
Ratovi oplakivanja nisu vođeni ni za kakav teritorij, već za ljude: plemena bi otimala ljude iz drugih zajednica, naročito žene i djecu, jer nisu imali dovoljno svojih članova. Nastojali su da zamijene ljude koji im nedostaju...

Ratovi plakanja, ratovi plakanjem.

* * *

U bolnici, nasamo u sobi, prijetio je baki:
ako sve sada zaboraviš, neće imati što umrijeti, nećeš znati kako duša prepozna svoje kosti, prosi li duša svoje kosti od zemlje, i što radi s isprošenim?

Prosije prošeno kroz dušino sito
limene dušine kvadratiće
i sve što prosije bude višnjik

Kad ovo tebe od vode bude ovo tebe od pustinje, upamti:
što zaboraviš ne može umrijeti
Nerazumno je to kao zarez u muzici - upao u pauzu, u sobu s ogledalima
I nikome te nema

Konac po konac rastka se sva košulja
kao ruža nakon odlaska pčele zatečena u starenju. 

(zurnal.info)