Darko Cvijetić
IZ CRVENOG SOLITERA (audio): Iskopavanje Tita i litijuma
Mi pravimo doba da se autorsko pravo na domovinu ne zaboravi i preda onima kojima će ovo biti domovina puno lišća nakon nas.

Da, svijet je otišao Tramputinicom.
(Hvala, gospodine Kugla, Almire Kurt, dodah tvojoj riječi samo jedno malo slovce "n")
Na Dan žalosti u Srbiji i Republici Srpskoj, u povodu jezive tragedije na željezničkoj stanici u Novom Sadu, emitirina je na Prvom programu RTS-a prva epizoda dramske serije SABLJA, kako se zvala operacija vanrednog stanja nakon atentata na premijera Zorana Đinđića, 2003.
Na Dan žalosti, jer se srušila nadstrešnica "iz čista mira" i smrvila jedanaestoro ljudi...
Točno od toga dana pogubljenja premijera, postsabljari su počeli zidati ovaj potemkinarij, u kojemu sve se raspada. Metak je rikošetirao, i izašavši iz Habermasovog učenika premijera, sad ubija od Ribnikara do mladenovačkih sela.
Dresura dementnih gotova. Moje zalihe nade iscrpljene. Stari mostovi nestaju.
Iskopat ćemo mi i Tita i litijum, i letjet ćemo plavim autobusima po Tramputinici.
* * *
"San, hranu, dokolicu, počinak, sve sam sebi uskraćivala, i uskraćujem, Gospode. Ali sve to, i sve sposobnosti i sav rad robijaški stalan i jednolik, ne preobražavaju me dosta. Što ću ti najzad prineti od sebe, Bože, neće biti upotrebljivo ni za prašinu budućnosti ljudske.
To, Gospode, taj napor iz svih sila, i to budno znanje da je sve malo i slabo, to Te molim da primiš kao službu moju Tebi.
Ja verujem, Gospode, da ima dostizanja, ali ja mučno i uzaludno činim pokušaje da stignem i do praga dostizanja.
No, nemam poslednje očajanje zbog toga, Gospode!
To saopštenje, to je danas kraj moje molitvice." /Isidora Sekulić/
* * *
Mnogima se TV serija Sablja ne sviđa. Previše gledanja Zadruge i Babe koja se počešljava, ne može nekažnjeno.
Ipak, smatram je nečim najboljim što je snimljeno u puno godina, odmah iza izuzetne TV serije Nobelovac!
Meni se alegorijom na kub, poetskom pravdom čak učinio fakt - da beogradski kriminalni klan glume (uglavnom) glumci iz Bosne (ima i iz Hrvatske).
Autocenzura je čudo.
Zvanični izvršitelj i nalogodavac ubojstva jesu u zatvoru. Zbog čega se pak s istragom nije išlo dalje, svakako nije problem serije, pa tako niti njezinih kreatora. Poanta serije, dakako je nevidljiva oku koji prati Grand ili Rođaka na selu...
U zvaničnim dokazima, pa tako i u svim presudama, ne postoji umiješanost nikoga iznad Legije, Zvekija, Bagzija, Gumara, Budale ili Pacova...
Kada bi se serija bavila insinuacijama, dragovići, istoga trena postala bi - propaganda! Serija ima dublji smisao i efekt za društvo upravo ovakva i upravo sada, kada se davimo u korupciji ili nas pak ona doslovce kolodvorski smrvi.
Postavljanje pitanja a ne pokušaj da se bude patetični pozivar na nekakvu/ikakvu revoluciju.
Izuzetnom Draganu Mićanoviću uloga ubijenog premijera je možda tv kreacija karijere, a Sablja jasno pokazuje tragediju i usud srpskog naroda, a neuviđanje toga je opasnije od bilo kakvog Vučića i naprednjaka, kao što su oni mnogo opasniji od Miloševića, i tako u krug.
Tragedija i nerazumijevanje doba u kojemu se događamo zemlji koju zovemo otadžbinom, sada.
Mi se njoj događamo i ona ovisi o našem sanjanju i ostvarivanju sna o njoj. To romantično epsko kladivo nas drži na dnu hladne vode i zovimo ga nemoć sanjanja.
Ne nesanica, nego besanica.
Mi pravimo doba da se autorsko pravo na domovinu ne zaboravi i preda onima kojima će ovo biti domovina puno lišća nakon nas.
* * *
Muhe su raznosile iluziju da se radi o akvariju. Ptice se vraćaju usporeno, kao da se nešto desilo ukućanima.
* * *
"(...) Maestro otvori vrata od balkona, mirisni svježi zrak nahrupi u smrdljivu sobu.
– Osjećate li dah proljeća, Eustahije? – upita s pritajenom ironijom. – Zato su u meni nabujale vode. Ja ne volim Turgenjeva, a vi? Idem da upravim svoj šmrk, Eustahije – reče izlazeći na balkon – možda ću lukom dosegnuti Vječnost. Zbogom, i sjećaj me se...
– Dokle pamćenje u smućenoj mi glavi stoluje, moj bijedni duše, sjećat ću se tebe – patetično odrecitira Melkior (...)"
/KIKLOP, Ranko Marinković/
* * *
Koliko daleko smo od dna limba?
Kad nam ljeta uskoro budu 55 stupnjeva, i počnu harati tropske bolesti, i slike poput onih iz Jablanice budu svakodnevna pojava, onda ćemo biti jako blizu. S ovakvim liderima, svijet juri brzim koracima prema tome.
Preziranje znanosti i umjetnosti, dragi moj Eustahije bogobojazni....
Na Tramputinici rezerve nade ostavi, ovim putem se ne vraća!
* * *
Ivan Krastev piše da u 17. stoljeću u tadašnjoj Americi, zabilježeni su tzv. „ratovi oplakivanja“.
Bili su tipični za neke plemenske zajednice u sjevernoj Americi. Dakle, nakon dolaska Europljana i masovnog gubitka stanovništva usljed pandemija, plemena su počela da otimaju ljude jedni drugima kako bi nadoknadili gubitke.
Ratovi oplakivanja nisu vođeni ni za kakav teritorij, već za ljude: plemena bi otimala ljude iz drugih zajednica, naročito žene i djecu, jer nisu imali dovoljno svojih članova. Nastojali su da zamijene ljude koji im nedostaju...
Ratovi plakanja, ratovi plakanjem.
* * *
U bolnici, nasamo u sobi, prijetio je baki:
ako sve sada zaboraviš, neće imati što umrijeti, nećeš znati kako duša prepozna svoje kosti, prosi li duša svoje kosti od zemlje, i što radi s isprošenim?
Prosije prošeno kroz dušino sito
limene dušine kvadratiće
i sve što prosije bude višnjik
Kad ovo tebe od vode bude ovo tebe od pustinje, upamti:
što zaboraviš ne može umrijeti
Nerazumno je to kao zarez u muzici - upao u pauzu, u sobu s ogledalima
I nikome te nema
Konac po konac rastka se sva košulja
kao ruža nakon odlaska pčele zatečena u starenju.
(zurnal.info)