Čitaonica Žurnal
Đedo & Dedo: Bilješka iz februara 1944. godine (audio)
Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno.
Zima je 1943. godine. Vojislav Kecmanović Đedo priprema materijale za zasjedanje ZAVNOBiH-a. U ratni dnevnik zapisuje da ga Mrkonjić grad podsjeća na "gnijezdo u kršu", većina kuća je srušena, atmosfera je tmurna. Grad nadlijeću neprijateljski avioni koji nose bombe prema Jajcu. Kecmanović obilazi tek oslobođene krajiške gradove i bilježi da je narod gladan, bukvalno bos i polunag, jer nigdje nema platna. Haraju venerične bolesti, koje on pripisuje "uticaju neprijatelja". Od Rodoljuba Čolakovića posuđuje malo novca kako bi "poboljšao ishranu". Sanski most je potpuno srušen, stanovnici žive u sklepanim kućercima koji više liče na kokošinjce, iz rupa koje bi trebale biti prozori, vire dječije glavice. Kecmanović se zahvalno smješta u sobu iza jedine preostale kafane u gradu koji je pretrpio ustaško pustošenje. Trinaestog februara 1944. godine zapisuje (Zabilješke iz ratnih dana, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo 1980.):
- Snijeg, snijeg... U svojoj skromnoj, toploj sobi razmišljam o prošlosti i budućnosti Bosne i Hercegovine. Smatralo se normalnim da Srbi koji žive na tom tlu teže Srbiji, Hrvati - Hrvatskoj. Na toj osnovi se, međutim, izrodio kobni šovinizam koji je u ovom ratu dotjerao do nečuvenih zločina, a sve to na korist zajedničkog neprijatelja. Zato je sudbinski značajna ova zajednička borba i protiv tog neprijatelja i šovinista svih vrsta. Ko god je imao i malo mudrosti, do sad je morao uvidjeti da samo u našem zajedništvu leži zaloga naše budućnosti. Drugog puta nema niti ga može biti.
- Zašto?
Da se pripojimo jednoj ili drugoj strani?
- Bio bi to akt nasilja, bar prema polovini naroda Bosne i Hercegovine.
Da se razgraničimo?
- Kuda god bi se povukla granična linija, ona bi zasijecala u živo tijelo naroda. Taj potez bi bio najteži za naše Muslimane, jer su oni dosad sačinjavali jednu narodnu zajednicu i osjećali se kao zajednica.
Na sreću, u ovom zajedničkom - oslobodilačkom ratu već dosad su otupile mnoge oštrice koje su nas razjedinjavale. Još kad budemo u mogućnosti da ostvarujemo socijalističke ideje...
Kecmanovića u Krajini zatiče vijest o oslobođenju Sarajeva, radost pomućuje informacija da je Maks Luburić, neposredno pred povlačenje, objesio 55 partizanskih simpatizera. Sa mnogo strahovanje razmišlja o povratku u grad, plaši se da je tamo previše Luburovićevih simpatizera. Bilježi:
- Kako ćemo se osjećati kada se budemo sretali na svakom koraku sa ljudima koji nisu dostojni da im ruku pružimo?
Na putu za Sarajevo svraća do Zenice, želi se uvjeriti u istinitost vijesti da fabrika nije srušena. Saznaje da će željezara za samo pet dana dana biti stavljena u pogon, što će, vjeruje, biti "garancija za našu ekonomsku i političku nezavisnost".
U Sarajevo stiže 15. aprila, prvi utisak je da grad ima skoro normalan izgled i da "svijet ne izviruje iza zavjesa i kapidžika - kao što je moglo biti da naša vojska nije bila na visini svog poziva i političke izgrađenosti". To je jedna od posljednjih bilješki dnevnika.
Vojislav Kecmanović Đedo imenovan je 26. aprila 1945. godine za predsjednika Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine.
...
Jesen je 2024. godine, lokalni izbori, atmosfera je tmurna. Željezara više nije garant naše ekonomske i političke nezavisnosti, tek krhka igračka u kapitalističkim rukama. Na predizbornim skupovima po Krajini pjevaju se četničke pjesme. Partizanska ostavština služi za zajebanciju. Kobni šovinizam ponovo cvjeta, jako je malo onih koji vjeruju da "samo u našem zajedništvu leži zaloga naše budućnosti". Otvoreno se traži drugi put, onaj kojega, kako je mislio Kecmanović "nema niti ga može biti".
Vojislav Kecmanović Đedo preminuo je u Sarajevu 25. marta 1961. godine. Ulica, koja je nosila njegovo ime, nakon Dejtonskog sporazuma preimenovana je u ulicu Nusreta Šišića - Dede. Brojne inicijative da se vrati naziv ulice, propale su - jer, radi se o "legendi odbrane Sarajeva". Dedo je uhapšen još prve ratne godine, nakon što je zarobio i mučio Iliju Stanića, najpoznatijeg po tome što je u Madridu ubio Maksa Luburića. Ipak, sarajevska policija uspjela je osloboditi Stanića i uhapsiti Šišića. Brzo je pušten zahvaljujući intervenciji Omera Behmena, o čemu je pisao Senad Avdić. Dedo je na ispitivanju govorio da su planirali Stanića pokloniti fanovima Maksa Luburića - onog istog zlikovca zbog čijih se simpatizera Đedo pribojavao atmosfere u oslobođenom Sarajevu.
Osamdeset godina je prošlo od Kecmanovićeve partizanske bilješke o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve što je zapisao tačno je, sve što smo učinili svih tih godina bilo je pogrešno. To sam htio reći.
(zurnal.info)
