Istina za čovjeka jest naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno zapravo bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom, bila je i ostala, prije svega u političkoj sferi. U uvjetima atenske demokracije, tko je uvjerljivije govorio stjecao je veću političku moć. Otud veza demagogije i retorike.

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.

Mediji se nisu zaustavili čak ni posle saopštenja da je devojčica ubijena. Nastavili su sa kršenjem svih mogućih etičkih pravila novinarskog posla, samo su malo pomerili fokus. Dok je sudbina Danke Ilić bila neizvesna, medijski trovači su se iživljavali nad njenim roditeljima i praktično su im presudili. Sad su se usredsredili na iznošenje navodnih detalja ubistva, što jezivije i morbidnije – to bolje, jer je to, kao što smo naučili, dobro za šer.

U Pregledu sedmice 31.marta do 6. aprila 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Nama stvarno groblja mirišu, a bolnice smrde dok brbljamo o nacionalnom blagostanju i nacionalnoj umjetnosti, ugroženoj nacinalnosti svuda i uvijek. Ovakva bolnica je - umiralište. A smrt, deco, uči čika Duško Radović, nema naciju, smrtnici nakon što eto budu neke nacije - postanu leševi.

I tako, dok nam je jedina dužnost strahovati, a jedino pravo - drhtati, sve oko nas lagano se pretvara u pustinju. Opsjenari koje godinama biramo ubijediće nas da ne vjerujemo svojim očima, da se u stvari radi o višku životnog prostora, da nam je tek sada ugodno i komotno.

Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta. Kao u Mostaru.

Zastupnici ideologije koja je onomad harala po susedstvu, razorila i uništila sve što joj je palo šaka, zbrisala sa lica zemlje onolike ljudske živote – organizovali su hajku na čoveka kome savest ne dozvoljava da ćuti, već jasno i glasno izražava svoje gnušanje prema najgorim pripadnicima ovog naroda koji se lažno predstavljaju kao patriote. Svako ko govori istinu o nedavnoj prošlosti, svako ko se bori protiv zločinačke ideologije – njihov je zakleti neprijatelj.

U Pregledu sedmice 24. do 30. marta 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Dobro došli u ovaj pakao imenogubitaka. U rečenice raskopčane oko vratova. To je ta tuga šeširskih kunića, koji mirišu na ostarjeli filc davno pokošenu djetelinu. Rečenica - prašinica po kojoj padaju prve krupne kišne kapi pred ljetnu oluju. Čuješ li - topotanje, kao da se čitava naseobina štakora ubrzano preseljava.

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati.

Sviđalo se to nekome ili ne otišao je čovjek koji je sam po sebi bio epoha i personifikacija jednog podneblja i vremena.

Za Vučića i ostale nacionalističke vođe, kao i za ideologe i propagandiste ovog neljudskog svetonazora – ratovi devedesetih su počeli 24. marta 1999. godine. Prema oficijelnoj politici sećanja, nije bilo ni razaranja Vukovara, ni granatiranja Dubrovnika, ni zločina na Ovčari, ni četvorogodišnje opsade Sarajeva, ni etničkog čišćenja po Podrinju, ni silnih konc-logora za nesrbe, ni Korićanskih stijena, ni živih lomača u Višegradu, ni stotina porušenih džamija, ni preko sto hiljada mrtvih, ni masovnih silovanja, ni genocida u Srebrenici, ni raseljavanja miliona ljudi, ni svih ostalih nebrojenih zločina.

U Pregledu sedmice 17-23 marta 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

U Crvenom soliteru, dječije pletene vunene čarapice suše se na balkonu, na 6. katu. Pored ženske crnine. Tako ti vadiš/izvadiš smrt iz svojih pjesama, kaže Lj. Kao mliječni zubi kad se spremaju ispadati i pokvariti osmjeh crnozačešljanog dječaka. U svakoj izustivosti ima zemlje.

Na kraju koncerta, glas s matrice je odjavio: "Elvis has left the building", a Elvis se poklonio i otišao sa platoa. Dok smo apludirali, krio se iza frižidera za sladoled, brisao lice peškirom i popravljao frizuru velikom četkom za kosu. Čekali smo, nije bilo bisa. Vidio sam kako je s ruksakom na leđima, u šorcu i majici, prerušen u nekog sličnog nama, Kralj napustio rivu i otišao u mrak, među čemprese.

Žurnalov urednik Selvedin Avdić u našem podcastu "Radićeva 2" ugostio je Damira Šagolja. "Mislim da je Bojan Hadžihalilović bio i pitao "Majke ti kakve su ti ovo čizme?" Tad sam skontao da sam ja u tim čizmama bio kroz sve ključne momente svoje karijere od 2001. godine", priča Šagolj

Pišem ovo a već danima me smara alergija na pelud. Taman se malo smiri, a čim počnem razmišljati o tome koji je razlog da ljudi dopuštaju biti marionetama u nečijem poganom ritualu, padne mi imunitet i alergija se vrati kao da je nisam ni pokušao smiriti.