IZ CRVENOG SOLITERA (audio): Muzičke škole

Muzičku školu u Prijedoru, osnovao je, upravo sa Savom Balabanom (čijim se imenom zove i današnja Srednja i Osnovna muzička) i ujak moje majke - Srećko Katavić. Bio sam kod njega i tetke Amalije u Sarajevu nekih desetak dana, kada sam 1985. upisivao glumu na Akademiji scenske umjetnosti.
Svirao je violinu. Ti su Katavići imali dva sina, Tomislava i Davorina, i odselili su u Sarajevo 60-tih godina prošlog stoljeća.
Tada je muzička škola bila odmah iza Gimnazije, prva ili druga kuća, na katu, a tu su tetak i tetka sa sinovima i živjeli.
U svojim šetnjama ulicom Vuka Karadžića, pored tih kuća uvijek zastanem, osluškujući čuje li se odnekud violinski zvuk star 75 godina...
Išao sam i sam u muzičku, prvo preko puta Ramine slastičarnice Korzo, nedaleko mosta preko Bereka, potom i pored Pozorišta, gdje i danas jest. Ali, moje sviranje brzo je zakržljalo pored olovke. 

I nikada nisam čuo zvuk, iz kuće pored gimnazije. 

* * * 

Napipana sonetna vena

Iz dnevnika oficira:
Poslali mi ih prije dva mjeseca. Mladi momci, odslužili vojni rok i odmah u rov, na prvu crtu. Prvog utorka jedan pogine, snajper ga skinuo dok je provirivao preko grudobrana. Zovu me u taj rov. 
Preživjeli mladac u šoku, uzdiše, očajan... 
Kaže da je sat prije prijateljeve pogibije ubio leptira poklopivši ga čahurom haubice. 
Naglo zajeca. 
U tvojim godinama, kažem mu, ubijao sam puškom ptičarkom vrapce. 
"Precizno sam ih gađao u sljepoočnice". 
Smirio se i pažljivo me gledao. 
"To s vrapcima, uvijek ti upali, zar ne?", rekao je. 

* * * 

Crveni soliter počinje se pregrijavati, mislio sam. Riječi su kolibe, rekao je učitelj. 
I, zamisli uđeš kao u dvoranu i sve dobija smisao, vidiš odjednom, na primjer - kako je leptir prebrzo dovršen angeo. 
Jednodnevni leptir, koji postoji već milijune godina. I svaka riječ, drukčija odaja, drukčiji svod, prozori, soba s pogledom na naše sanjanje... 
To s vrapcima na prozorima kolibe uvijek upali. Sljepoočnice su mekane. 

* * *  

Počinje sezona meni potpuno nesnošljive vrućine, i već u prvim danima osjećam se umorno i ljepljivo. Smišljam priču...
oooooo, recimo... oooooooooooo... mineru, koji je tako postavio protupješačke mine.... daaaaaaaaaaaa... mu nije trebala mapa. 
"Minirao sam u sonetima - četiri, četiri, tri, tri. Zapravo, sonetoidi su to, ne rimuju se uvijek baš". 

Ništa, on je eto - minirao u sonetoidima. 
Vena na sonetima, rekla je Lj. 
Sonetni venac. 
U kolibama se može uvijek čuti violinski zvuk, rekao je učitelj. Nema tamo vremena. 

* * * 

Bivajući nekoliko dana u Zenici, na Festivalu BiH drame, ispred hotela preko puta Biblioteke, sjećao sam se jedne davne književne večeri, u istoj toj Biblioteci, večer su vodili Željko Grahovac i Elis Bektaš a u publici bili Nedžad Fejzić, Zilhad Ključanin, Hasan Džafić, a pričali smo o poeziji.... 
Bilo to neko doba odmah po upadu u 21. stoljeće, kad se činilo da još ima nade za nas, da povezivanjem pjesnika prokrčimo put među onima koji još mucaju na našem jeziku. 
Izuzev nevjerojatnog, posve izuzetnog Elisa, pokojni su svi pobrojani... 
Od skoro i Željko Grahovac, koji mi je posvetio pjesmu:
"OPLAKOTNA OGOLOST 

Isus je jedan 
koliko
god 
puta 
blanjali 
grede 
koliko 
god 
eksera 
prikucavalo
koliko 
god 
ruku". 

A hotel nasuprot Biblioteke zove se "Carpe Diem". Ispred, sam ispijam kavu, u Zenici. 

Samo koji metar dalje je Muzička škola. 
Pa da - "ona Muzička škola", u kojoj su vojnici premlaćivali i mučili nebošnjake, nemuslimane! 
Zeničko polje od trnja. 

Čujem jasno zvuk violine odnekud, iz pravca Muzičke. Djevojčica svira. S kikama, u potpuno bijelom. 
Onda shvatim, da bih mogao briznuti u plač, i  da nitko nije u bijelom, nikad. 

(zurnal.info)