Dijala Hasanbegović: Nesanica (audio)

Svi slatki noćni odmori nakon dugog ljetnog dana su isti. Samo su nesanice drugačije, svaka na svoj način.

Postoje nesanice u kojima se osjećamo kao da spavamo, a imamo košmar. Iz naše se budne, užarene svijesti bude svi gubitci, greške, propuštene prilike, prilike koje nikad nismo imali, i one koje bismo mogli imati, samo kad bismo se malo potrudili. Ali kako da se probudimo, kad smo i mi i svijet oko nas paralizirani? Zovem to paralizirajuća nesanica. Gluho je doba noći, ali zato su naše uši otvorene za glasove svih demona naših propuštenih prilika, nepravdi, iznenadne usamljenosti. Kratki noćni sati lijepe se jedan za drugi, jedan vuče drugog, noć skoro da i ne postoji, osim što smo sami sa sobom u mraku, a čini nam se da je cijeli svijet ravnodušan, i ravnomjerno diše u snu, dok se nama oči šire u traženju odgovora i rješenja.

A nema odgovora i rješenja u gluho doba noći. Niko i ništa nas neće čuti. I kad zora napokon zarudi, ne donosi odgovore na pitanja, ne donosi rješenja. Ali našem tijelu polako postaje jasno da je iznemoglo, i otežali udovi nam govore da iskoristimo cvrkut ptica i nježni istočnjak koji samo blago zaljulja zoru. I odustajemo. Spavamo. Probudit ćemo se, ako zaspimo, umorniji nego što smo legli. Ali svanulo je, i imamo toliko vremena da skupimo misli za nove nesanice. Ili ako smo sretni, makar provedemo dan tako da zaslužimo drugačiju, mirnu nesanicu.

Mirna nesanica, ona se njiše u pomirenju. Vani je tiho, ništa te posebno ne muči. Samo san neće na oči. Odmaraš svoje otežale udove, i na neki način ti je bolje. Znaš, naučila si, ništa ne možeš poduzeti. Možeš odmoriti tijelo i pustiti misli, beskrajne misli koje ponekad dolaze u velikim valovima, ali noćas dolaze kao plima, i prijaju ti pod mjesecom tvojih nevolja, blijedim i ravnodušnim, kakav se  često sam život kao takav čini. I potpuno je svejedno kad čuješ da zora sviče, praskom ptica, umirujućim pozivom na jutarnju molitvu. Ponekad i sama sebe uhvatim da se molim. Ništa ne razumije molitvu kao mirna i pomirena duša u zoru. Ne, nije stvar u nadi, niti u pozivu na pomoć. U pomirenju je suština. To su nesanice u kojima se miriš sa sobom i svijetom, i u kojima zora bude utjeha. Svijet još postoji, i možda će današnji dan biti identičan jučerašnjem, ali je bilo manje boli. Pomirenje znači manje borbe, pa stoga i manje boli. I makar si odmorila udove, pa ćeš nekako prohodati po danjem svjetlu. Kažu, da se bez njega ne može živjeti, ni dobro, ni loše. A onda postoji nesanica, u kojoj proživljavaš stvari kojih se i ne sjećaš, i u kojima vjerovatno nikada nisi sudjelovao.  Nesanica burnih snova.

U nesanici burnih snova, i spavaš, i ne spavaš. Budan si u svojim snovima, koji su puni boja, događaja i lica kojih se ne sjećaš. Ali ima svoju priču. Ima svoju razrađenu priču,  u tvojim snovima, i mora se razriješiti do zore. Da, to je nesanica u kojoj sanjaš, ali ne spavaš. Sanjaš poneko poznato lice, sanjaš nepoznate ljude, nalaziš se u situacijama u kojima nikad nisi, ali ih proživljavaš kao da su obilježile tvoj život. I kad najedanput dođe vrijeme da se, u gluho doba, probudiš da zapališ cigaretu, popiješ vode, popiješ tabletu, vratiš se u krevet i snovi se nastave. Pokušavaš promijeniti mjesto, legneš na kauč, ali ne ide. Ne živi tvoja mašta i sve tuđe podsvijesti i podsvjetovi koji su te tu noć odlučili posjetiti ni na tvom krevetu, ni na kauču, ni na podu. Žive negdje, u gluho doba noći, i u zoru, sve dok se ne probudiš i ne razriješiš ih. Snovi u nastavcima su, valjda, nešto što je naš mozak snimio da nas zabavi kad ne možemo spavati. Ko su ljudi koje sanjamo, šta znače događaji koje proživljavamo, zašto nam je to poslano, ne znamo.

Ali u zoru, kad prhnu ptice uz jutarnju molitvu, imamo osjećaj da smo cijelu noć živjeli nečiji tuđi život, i da ništa nismo riješili, iako smo jako umorni. Često, ustanemo ne zato što nam se više ne spava, nego samo da prestanemo sanjati nečiji tuđi život u nastavcima. I nastavimo živjeti tuđi život koji smo sanjali.

Koja god od nesanica da nas je zadesila, dan provodimo sa sličnim osjećanjem. Da će naredna noć biti drukčija. Da će okus i miris kafe zamijeniti sve naše tjeskobe. Da će dan, kakav god bio, biti dovoljan da iscrpi naše tijelo i um, kako bismo se mogli na nekoliko sati ugasiti. Jer bez sna se ne živi. Bez sna nismo ljudi više, već sjene. Sjene sebe, ili svih onih koji nas posjećuju u snovima, poznavali ih ili ne.

(zurnal.info)