DIJALA HASANBEGOVIĆ: Ježeva kućica (audio)

Od djetinjstva nas uče da cijenimo dom. Bilo da ga imamo, ili nismo te sreće. Ako nismo, dom je nešto što moramo pronaći ili izgraditi. Nedavno, morala je da se dogodi pandemija, kako bi ljude uputila ne samo jedne na druge, nego i na domove u kojima žive. Odjedanput, vidjeli smo jedni druge. I ne samo jedni druge, vidjeli smo i svoj namještaj, svoje kućanske aparate, prozore i vrata. Neke pohabane, neke zaboravljene, brisali smo stakla za koja nismo znali da imamo u kući, počeli prezirati kaučeve i fotelje na koje nismo ni obraćali pažnju. Nikad više starog namještaja nije izbacivano iz kuća kao tad. Osim firmi koje se bave dostavom, vjerovatno je industrija namještaja najviše profitirala. Marketing je to iskoristio – reklame za nove regale, kuhinje, plakare, ugaone garniture, krevete, madrace... I reklame za naše domove, ispunjene smijehom, kuhanjem, razgovorom. Ali, to su bile vanredne okolnosti. 

Vratili smo se uskoro u normalno stanje – želje da budemo negdje drugo. I ja sam, zajedno sa svojom malom porodicom, rado provodila vrijeme u djedovoj kući, i dvorištu. Uz čopor mačaka i psa Medu. Na zraku. Na mjestu koje je nekoć bilo nečiji dom, a sad je bijeg. I lijep je to bijeg bio. Pored svih avantura, jednog dana smo odlučili napraviiti kućicu za mačke, jer je Medo imao svoju. Danima je trajalo projektiranje, i ispala je sasvim solidno. Izgledala je kao minijaturna oaza hladovine na ljetnom suncu. Osim što mačke, kao suštinski slobodna bića koja pronađu dom tamo gdje ga same naprave, nisu u njoj boravile. Ipak, održavali smo tu kućicu, u kojoj bi se ponekad poigralo neko mače. I planirali svoja putovanja. 

Svi su planirali putovanja i druženja. Za novi namještaj, više nikoga  nije bilo briga. Za supersnažne usisivače također. Kuće su opet postale prenoćišta, a ljeta su ostala rezervirana za planiranje raznih vrsta bijegova iz kuće. Kao da je ljeto opet postalo zapovijed za polazak. Na koliko god dana, gdje god, da se smijemo na otvorenom, umjesto na novom namještaju, smješteni jedni pored drugih ispred velikih tv aparata. Zaboravili smo šta nas je činilo sretnim dok nam je bilo zabranjeno smijati se otvorenom nebu, smijati se usnama i zubima bez maske, i dali se u nove pustolovine. Neka smo. Jer, strašno je ne kad nešto ne želiš, nego kad ne smiješ. Iako sama nikad nisam bila osoba koja više voli visoko, otvoreno nebo, nego svoj strop, shvaćala sam šta znači kad nešto možeš, a nećeš. A šta znači kad nešto – ne smiješ. 

U međuvremenu, namještaj nam je ponovo postao pohaban. Neki aparati su se ispostavili kao beskorisni, nekima je prošao i vijek trajanja. Kuhanje nam više nije tako zanimljivo i prestali smo ga smatrati porodičnim događajem. Vraćajući se s posla ili druženja, dom je postao naš krevet, a spavaće sobe opet one najdraže u kući. Također, kućica za mačke malo se pohabala od kiša i vjetrova, ali i dalje je stajala, mirna kao usamljeno utočište bez stanara. 

Sve dok jednog dana među čopor mačaka i na Medine zaprepaštene oči nije polako došepalo čudno biće. Drago, ali opasano sitnim, opasnim oružjem – bodljama. Budući da je bio previše golem, neko nam je vrijeme trebalo da shvatimo da je u pitanju jež. Neko je vrijeme gazao po bašti, lovio bubice i prestravljivao mačke svojim tihim, dirljivim postojanjem, neko nas vrijeme tiho posmatrao, a onda se uselio. U kućicu za mačke. I još uvijek je tamo. U kućici u kojoj mu ne treba namještaj, aparati, a očito niti neko posebno društvo. I sigurno sam umislila, ali u čudnim mu, sitnim očima vidim sjaj zadovoljstva. Jer, kao i svakom ježu u svojem mu je skromnom domu najljepše. 

Zato, želim svim putnicima puno sreće, i dobar provod. Želim im lijepo vrijeme, dobro zdravlje i što  manje nevolja. Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

(zurnal.info)