NACIONALISTIČKI KIČ (audio): Pad Beograda i osvajanje Radićeve ulice

Postoji bezbroj definicija kiča, a nedavno održani Svesrpski sabor uklapa se u svaku od njih. Radi se o najgoroj verziji - nacionalističkom kiču koji koristi "snažan emocionalni naboj da bi podilazio nerazvijenom ukusu i  ljudskim potrebama koje su na granici vrijednosne i moralne prihvatljivosti". 

JEZIVI SLOGAN

Slogan koji je pratio Svesrpski sabor - "Jedan narod, jedan sabor...", toliko podsjeća na omraženi iz prošlosti, da zvuči nemoguće da to nije uočio njegov tvorac. Ili ga nije bilo briga? Ili je baš tako želio? 

Kamo sreće da se sve završava na kopiranju jezivog slogana. Ima tu još sličnosti sa najmračnijim dobom ljudske istorije - mobilisanje masa na osnovu političkog mita o rasnoj superiornosti, slavi iz prošlosti, neprestanoj ugroženosti, mučeništvu, grobovima koji čekaju osvetu, vjekovnim neprijateljima... Da sve zvuči još sličnije, pobrinuo se Sergej Lavrov koji je najavio formiranje novog svjetskog poretka. Ispred bine, na kraju programa, zaigrano je narodno kolo, čime je stavljena tačka na pad Beograda.

Sve napisano je sasvim očigledno i siguran sam da su to svi uočili. Ipak, Sabor je prošao mirno, nije bilo značajnih reakcija. Kao da se radilo o skandalu iz nekog reality programa. Nevolja s takvim vulgarnim medijskim formatima je što se, nakon svakog režiranog ispada, ljestvica očekivanja kod publike podiže sve više i producenti su prinuđeni da traže nove, još prizemnije načine da privuku pažnju. Uskoro ćemo saznati kakva nam iznenađenja spremaju. 

POLJUBAC AUTOKRATE

Dodik je za govornicom tokom Svesrpskog sabora pokušavao da izgleda moćno i samouvjereno, dakle sušta suprotnost stidljivom beskičmenjaku koji se zbunio nakon Putinovog odbijanja još jednog poljupca. 

To je tipično ponašanje autokrate koji svijet dijeli na moćne i nemoćne. Fromm je pisao da se u svakom autokrati neprestano sudaraju mazohistički i sadistički aspekti njegove ličnosti. Moćni u njima bude mazohistički osjećaj strahopoštovanja, a nemoćni pokreću sadističke porive - prezir i potrebu za dominacijom. 

Sjetimo se i položaja Vučićevog tijela na stolici ispred Trumpove katedre. Ali, kad se vrati kući, Aleksandar postaje junak kojem se pjevaju ode:

Kosovo je srce milo,/zna se šta je tamo bilo.
 
Majka plače, sina čeka/da se vrati izdaleka.
 
Nek se barjak srpski vije,/ljuta borba sad se bije.

Svi ko jedan, brat za brata/uz Aleksandra komandanta"

Što je mazohistička epizoda jača, sadistički ispad biće snažniji - nakon "tri poljupca hoću ja" poniženja s Putinom, Dodik je ponovo podivljao u medijima. I biće tako sve dok bude smatrao da naspram sebe ima bespomoćnog protivnika. U našem slučaju to su oni koji se navodno bore za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, u kojoj svi narodi, opet navodno, imaju jednaka prava.

SLOVO O KULTURI

Na žalost, ne vidim da postoji smislen odgovor političara u Bosni i Hercegovini kojima je, i opet navodno, stalo do države. Nadam se da niko ozbiljan ne doživljava smislenim populističke odgovore kreatora peticija i non- papera i članova helikopterske familije. 

Nedavno je Adnadin Jašarević, direktor zeničkog muzeja, pokušavao vijećnicima Gradskog vijeća objasniti zašto je kultura važna, da se nacionalni identitet traži u bibliotekama, pozorištu, muzeju i da su njegov dio i Andrić i Jurkić i Selimović, jednako. Pokušavao je upozoriti da, ako je nekome zaista stalo do identiteta, on onda pronalazi način da osnaži kulturne institucije. Nije mogao biti direktniji, ali ne vjerujem da su ga prisutni vijećnici razumjeli, ako su ga uopšte i slušali. 

Ono što je Jašarević izrekao za govornicom trebalo bi biti opštepoznato, naročito onima koji se brinu za naciju, identitet i tradiciju. Ali, nije tako, jer da jeste ne bi se na jedan nacionalistički kič odgovaralo sa drugim niti bi se u najnovijim reformama školskih programa insistiralo na jačanju osjećaja nacionalne pripadnosti i svijesti o vlastitim žrtvama. 

JEDNOSMJERNA ULICA 

Na putu prema redakciji uočavam uvijek ista prijepodnevna dešavanja u Radićevoj ulici. 

U bašti jedne kafane sjedi Forto sa svojima, u susjednoj Zahiragić šapće s onim arhitektom, frizirane bradonje sudaraju se glavama u zavjereničkoj raspravi, oko suncobrana kruži valjda Mašić, možda Čengić ili neko njima sličan i razgovara na telefon, preko puta Komšić bistri sa kohortom savjetnika, analitičara i pjevača, a sredinom ulice "marica" vozi kriminalce na suđenje. Sve ih je sunce izmamilo van, kako bi rekli naši vrijedni meteo reporteri.

Kada se za lijepog vremena svi sliju u Radićevu, kompletna politička misao svede se na jednu ulicu, jednosmjernu i usku. Izvan nje prostire se glasački bazen, ništa drugo.  U ljetnim baštama Radićeve, u mirnoj koegzistenciji navodno oštro suprotstavljenih političkih opcija, vodi se bespoštedna borba za kontrolu javnih preduzeća, konkursnih komisija, za osvajanje poslovnih prostora i stambenih kvadrata.

Doduše, ta idila narušena je prije nekoliko godina kada je jedna politička struja inicirala promjenu naziva ulice. Ostali su prepoznali podmuklost njihovog političkog manevra, proziran pokušaj da ulicu osvoje za sebe i oštro odbacili ideju. Tako je bitka za espresso, kiselu i suncobran uspješno okončana prije nego što se rasplamsala. 

Odbrana države sačekaće kišu.

(zurnal.info)