Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.

Tako dakle: a, pješak? Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica, ili na glavu okrenuti top, s ponašanjem kraljice, davni rokadni top.

Iza mene ostadoše priče. Čaršijske i ove književne koje su se više ticale onih koji govore nego mene samog. Tako je bila i za sna o životu. Sada, u ovom snu shvaćam – komadi mog mesa u tijelo se spoje kada se sve te priče naslone jedna na drugu.

Problem sa bojkotašima je što zapravo neće bojkotovati izbore svuda, već samo u Beogradu. Odborima po Srbiji će preporučiti da ne izađu na izbore, ali će svaki odbor imati pravo da odluči za sebe. Lokalni odbori će, logično, izaći na izbore, kako bi bar pokušali da uđu u institucije, da imaju bar neki uvid u ono što radi vlast, ako već ne mogu da imaju kontrolu, te kako bi imali bolju poziciju za nastavak političke borbe. Neizlazak na izbore na lokalu znači političko samoubistvo, što je svakome jasno.

U Pregledu sedmice od 13. do 19. 4. 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Žurnalov urednik Selvedin Avdić u našem podcastu "Radićeva 2" ugostio je pisca i dramaturga Almira Imiširevića.

S petog kata Crvenog, netko doziva zorom nekoga na ulici, viče...Glas je tako sam, da ga orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu samo svoje prašine. Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici. Kao svijet pod snijegom, kao kiša čuvana za neobuvene cipele.

PUNK je do mene stigao kao "kusur" u jednoj od redovnih razmjena stripova sa drugovima iz zgrade. Ne znam kako je knjiga došla kod njih, vjerujem slučajno, jer još uvijek nismo došli u godine kada nas je muzika zanimala. Interesovanje nam se kretalo u rasponu od polufudbala preko štiglića do Zagora. Trebalo je da prođe još nekoliko godina prije nego što sam je uzeo s police i konačno počeo da čitam.

Jasno ti je da ne znam kuda idem s ovim što pišem iz osjećaja čiste vojničke dužnosti spram nekoga tko mi je uspio objasniti da su ljubavi i sloboda put, a ne cilj po sebi. Iz one knjige, u nakladi od jednog jedinog primjerka, knjige čije je svako slovo ispisano rukom koju je vodila ljubav, ponekad kao da čujem – treperi lišće onog stabla koje strpljivo čeka da podari utočište onome zbog koga je posađeno.

Poricanje je poslednja faza genocida, tako kažu učeni ljudi koji se bave kulturom sećanja. Tu fazu su srpske vlasti, deo opozicije, intelektualna, medijska i crkvena čaršija odavno prevazišli, pa su udarili u dodatnu fazu – veličanja počinitelja najstrašnijih ratnih zločina i genocida. Srpski nacionalistički korpus uporno čuva ideologiju koja je dovela do ratova, zločina i genocida...

U Pregledu sedmice 7.-13.4.2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Istina za čovjeka jest naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno zapravo bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom, bila je i ostala, prije svega u političkoj sferi. U uvjetima atenske demokracije, tko je uvjerljivije govorio stjecao je veću političku moć. Otud veza demagogije i retorike.

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.

Mediji se nisu zaustavili čak ni posle saopštenja da je devojčica ubijena. Nastavili su sa kršenjem svih mogućih etičkih pravila novinarskog posla, samo su malo pomerili fokus. Dok je sudbina Danke Ilić bila neizvesna, medijski trovači su se iživljavali nad njenim roditeljima i praktično su im presudili. Sad su se usredsredili na iznošenje navodnih detalja ubistva, što jezivije i morbidnije – to bolje, jer je to, kao što smo naučili, dobro za šer.

U Pregledu sedmice 31.marta do 6. aprila 2024. poslušajte urednički izbor tekstova Žurnalovih novinara.

Nama stvarno groblja mirišu, a bolnice smrde dok brbljamo o nacionalnom blagostanju i nacionalnoj umjetnosti, ugroženoj nacinalnosti svuda i uvijek. Ovakva bolnica je - umiralište. A smrt, deco, uči čika Duško Radović, nema naciju, smrtnici nakon što eto budu neke nacije - postanu leševi.

I tako, dok nam je jedina dužnost strahovati, a jedino pravo - drhtati, sve oko nas lagano se pretvara u pustinju. Opsjenari koje godinama biramo ubijediće nas da ne vjerujemo svojim očima, da se u stvari radi o višku životnog prostora, da nam je tek sada ugodno i komotno.

Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta. Kao u Mostaru.