Darko Cvijetić
Iz Crvenog solitera: Sjekire se čude drvosječama
Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21. Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.
ilustracija: Božana Radenković
Sjedim zaklonjen na balkonu Crvenog solitera, dok je suludih +30 °C u četvrtom mjesecu, i mislim kako sam kod Ostera pročitao, da je Wittgenstein užasno maltretirao svoje učenike. Mnogo godina kasnije, posjećivao je jednog po jednog, moleći ih da mu oproste!
Nitko mu, naravno, nije oprostio.
Bili su zgroženi, ti njegovi učenici, da ga uopće vide. Je li moguće, da je Wittgenstein unaprijed znao, to da mu neće oprostiti, nijedan baš?
Mogućno je i da za njegov grijeh ne bi bilo nikakvo iskupljenje i da su mu učenici oprostili? A mogućno je i da je dolazio da se uvjeri da su ti ljudi nesposobni - za oproštaj, te da imao je pravo što ih je maltretirao.
Ali, ako je Wittgenstein ispravno mislio da su oni skupina kretena - onda su oni još više u pravu - u svojoj konstanti nepromjenjivosti.
Drvosječe će pjevati, rekla je Lj. ali višnjika će uvijek biti.
* * *
Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21.
Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.
Kao da komunicira s bogom, pa mu se smiješi, a mi, od slušavšeg božijeg jezika možemo čuti samo ono što Daniil kaže Njemu. Vidimo Trifonovljevo lice, ozarenost, jer on čuje i vidi...
I Prolaznik je mahnuo javki.
Uvijek će biti višnjevog sada, koliko god da ima sjekira, koliko god da su oštre, kaže Lj.
* * *
Dezifinciraju ovih dana Crveni soliter, kažu da ima žohara, ima i štakora u podrumu, dezinficiraju i (Schindlerov) lift, marke Daka.
Krv djetetova iz 1992. i dalje nedirnuta.
Lift mirno radi svoj posao, samo što danas ima i kamericu u vrhu kabine.
Ako bi ti to sve opet u riječi, moraš prvo pokucati na ime, kaže opet Lj.
Ono što je jutros odnekud krenulo, još ti prolazi vratnu venu, kao u kruh unoćena pšenica. I zrije.
I Višnjik zrije u svojoj neotkrivenosti, i miriše. Noć se smrtimice spušta brzo.
* * *
Komšija je kanio zapaliti ostatke pokošene trave, ali je vatra zahvatila grmove cvijeća. Gnjilog mirisa, cvijeće se topilo.
Napio se. Višnjevače.
Pošto nema porodilišta, više se nitko ne može roditi u Ljubiji Rudnik. Samo humus ostao, ni rude željeza više nema pod njim.
Uvijek postoji neki određeni moment u kojemu se nešto doista može razumjeti. Walter Benjamin je to nazvao - trenutkom prepoznatljivosti, trenom prepoznavanja. Ali i trenutak prepoznatljivosti treba prepoznati, za to služe svučene zavjese s angela, odloženi mačevi, tišine u rodnicama starica, prhut laste iznad sušane s mesom...
Tako su se sa "Schindlerovim liftom" sama čuda događala, i ostavljala me zapanjenog.
Recimo - u Njemačkoj, roman je tiskao nakladnik koji uglavnom i velikom većinom objavljuje stručne knjige iz oblasti strojarstva, arhitekture, mehanike, jednom riječju znanstveni nakladnik (inžinjerska posla, kazao bi moj frend slikar).
No, vlasnik je ljubitelj književnosti. Pa tako između inžinjerskih knjiga u knjižarama specijalno opremljenim literaturom vezanom za struku i stručnost - jedna je knjiga o zlu, svevremenom, vječnom, banalnom, ukratko - Voland koji sjedi na kupoli lifta. Samo naslov zavarava.
Mogu zamisliti lice inžinjera, duboko porinutog u vodu znantvenosti, kad nakon treće stranice shvati da knjiga nema veze s liftom kao vozilom. Tren prepoznavanja?
Cvijeće se otopilo.
Sjekire se čude drvosječama na smrtnosti. Snijeg bi pao ničice, po smrtomičnosti.
Mogućno je i da za njegov grijeh ne bi bilo nikakvo iskupljenje i da su mu učenici oprostili? A mogućno je i da je dolazio da se uvjeri da su ti ljudi nesposobni - za oproštaj, te da imao je pravo što ih je maltretirao.
Ali, ako je Wittgenstein ispravno mislio da su oni skupina kretena - onda su oni još više u pravu - u svojoj konstanti nepromjenjivosti.
Drvosječe će pjevati, rekla je Lj. ali višnjika će uvijek biti.
* * *
Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21.
Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.
Kao da komunicira s bogom, pa mu se smiješi, a mi, od slušavšeg božijeg jezika možemo čuti samo ono što Daniil kaže Njemu. Vidimo Trifonovljevo lice, ozarenost, jer on čuje i vidi...
I Prolaznik je mahnuo javki.
Uvijek će biti višnjevog sada, koliko god da ima sjekira, koliko god da su oštre, kaže Lj.
* * *
Dezifinciraju ovih dana Crveni soliter, kažu da ima žohara, ima i štakora u podrumu, dezinficiraju i (Schindlerov) lift, marke Daka.
Krv djetetova iz 1992. i dalje nedirnuta.
Lift mirno radi svoj posao, samo što danas ima i kamericu u vrhu kabine.
Ako bi ti to sve opet u riječi, moraš prvo pokucati na ime, kaže opet Lj.
Ono što je jutros odnekud krenulo, još ti prolazi vratnu venu, kao u kruh unoćena pšenica. I zrije.
I Višnjik zrije u svojoj neotkrivenosti, i miriše. Noć se smrtimice spušta brzo.
* * *
Komšija je kanio zapaliti ostatke pokošene trave, ali je vatra zahvatila grmove cvijeća. Gnjilog mirisa, cvijeće se topilo.
Napio se. Višnjevače.
Pošto nema porodilišta, više se nitko ne može roditi u Ljubiji Rudnik. Samo humus ostao, ni rude željeza više nema pod njim.
Uvijek postoji neki određeni moment u kojemu se nešto doista može razumjeti. Walter Benjamin je to nazvao - trenutkom prepoznatljivosti, trenom prepoznavanja. Ali i trenutak prepoznatljivosti treba prepoznati, za to služe svučene zavjese s angela, odloženi mačevi, tišine u rodnicama starica, prhut laste iznad sušane s mesom...
Tako su se sa "Schindlerovim liftom" sama čuda događala, i ostavljala me zapanjenog.
Recimo - u Njemačkoj, roman je tiskao nakladnik koji uglavnom i velikom većinom objavljuje stručne knjige iz oblasti strojarstva, arhitekture, mehanike, jednom riječju znanstveni nakladnik (inžinjerska posla, kazao bi moj frend slikar).
No, vlasnik je ljubitelj književnosti. Pa tako između inžinjerskih knjiga u knjižarama specijalno opremljenim literaturom vezanom za struku i stručnost - jedna je knjiga o zlu, svevremenom, vječnom, banalnom, ukratko - Voland koji sjedi na kupoli lifta. Samo naslov zavarava.
Mogu zamisliti lice inžinjera, duboko porinutog u vodu znantvenosti, kad nakon treće stranice shvati da knjiga nema veze s liftom kao vozilom. Tren prepoznavanja?
Cvijeće se otopilo.
Sjekire se čude drvosječama na smrtnosti. Snijeg bi pao ničice, po smrtomičnosti.
(zurnal.info)
