PISMO PROLJEĆU (audio): Ana, i dalje u šarenoj odjeći

Poznavao sam djevojčicu koja je sve što je znala o ljubavi učila iz tvojih pjesama. Zbog nje sam ostavio posao, preselio u Zagreb i prestao jesti meso. Nosila je odjeću paučinastu poput tvojih stihova i u očima krila tužan smiješak. Oko nje se širio miris vanilije. Kosa i šalovi kojima je pokrivala ramena bili su tako jarkih boja da su se u proljeće oko nje skupljali leptiri. U njenom svijetu, među namještajem pletenim od trske, fotografijama divljeg svijeta i istočnjačkih božanstava imao sam svoje mjesto još tada neprestano umoran, bezvoljan, bez ikakvih ambicija i čvrstih uvjerenja. Nepravdu nisam volio jer me umarala, zbog toga je i danas prezirem, smatram je suvišnim, potpuno bespotrebnim naporom. Njezin odnos spram nepravde bio je puno sustavniji. Do danas ga nisam shvatio. Vjerojatno zato što sam odustao. Znam samo da si u tom sustavu imala svoje mjesto. Tu nisi bila obična, izmučena žena čak niti velika pjesnikinja već simbol čežnje za ljubavlju čistom kao sloboda.

Vesna, tako se na ruskom kaže proljeće! – govorio sam joj kada me upoznala s tobom.

Njezine nevine ruke noćima su ispisivale tvoje stihove i ukrašavale ih crtežima ornamenata čije mi je značenje do danas misterij baš kao i ljubav, obična nepretenciozna, nenašminkana ljepota koja je drhturila iza svake riječi kojom se pokušavala predstaviti svijetu. Zbog onih tankih prstiju, koji su slutili neminovnost rastanka, među knjigama u mojoj kućnoj biblioteci nalazi se zbirka tvojih stihova ispisana i uvezana rukom jedne crvenokose Ane iz Zagreba - kojeg danas ne uspijevam pronaći kao što ni mnoge druge gradove više ne nalazim na mjestima koja zauzimaju na svim mapama svijeta, izuzev zemljovida kojeg čuvam u sebi. „Ti, koja imaš ruke nevinije“, jednostavno je nazvala izbor tvojih pjesama kojima me već tada prepuštala ludilu u koje sam pretvarao vlastiti život. I našu ljubav, istu ovu koju danas dijelim s drugom ženom.

Nesuvisla smo bića sklona s drugima dijeliti nešto o čemu malo znamo. Naši su zajednički životi tapkanje u mraku u pokušaju da otkrijemo što se sve krije iza riječi zbog koje se živi i od koje se prelagano odustaje. U tom odustajanju je zametak tvoje sudbine. Ti na njega nisi bila spremna, a ljubav je užasno naporan posao. Ti si ga radila uvijek za dvoje pa su te napuštali ne nalazeći za sebe nikakvog posla u bajci, koju je poput pisaćeg stroja otkucavalo tvoje srce. Zbog toga si još uvijek dobro čuvana javna tajna. Tvoja hrabrost ne smije postati uzor dječacima i djevojčicama koji imaju živjeti u svijetu u kojemu se ne odustaje ni od čega osim od ljubavi. U svijetu koji svakom dovoljno beskrupuloznom obećava status pobjednika, ljubav je igračka za gubitnike. One koji napuštaju i bivaju napušteni ali uporno traže nekoga od koga neće odustati i tko neće odustati od njih. Dok ne shvate da jedino od čega ne odustaju jeste sposobnost da vole, sposobnost koju po putu vežu uz nečije ime, pjege, oči, kosu, grudi ili san o svemu tome, o slobodi, o čistom neiskvarenom postojanju.

Jasno ti je da ne znam kuda idem s ovim što pišem iz osjećaja čiste vojničke dužnosti spram nekoga tko mi je uspio objasniti da su ljubavi i sloboda put, a ne cilj po sebi. Iz one knjige, u nakladi od jednog jedinog primjerka, knjige čije je svako slovo ispisano rukom koju je vodila ljubav, ponekad kao da čujem – treperi lišće onog stabla koje strpljivo čeka da podari utočište onome zbog koga je posađeno. Uz tebe smo učili voljeti i bili spremni na tugu, toliko hrabri. Možda danas umijemo biti bolji ljubavnici nekom drugom, Ana, i dalje u šarenoj odjeći i ja, i dalje umoran ali nespreman odustati. Bez one knjige iz tvog srca i Aninih prstiju ne bih bio tako djetinjasto hrabar, katkad najhrabriji od sve djece koja nisu povjerovala u klevete ljubavi. I to ludo dijete koje ste spasile, vjerojatno je najbolji dio mene. Zbog toga sam zahvalan, Tebi i Ani koja me s tobom upoznala „pod nevidljivom planinom, na rubu mora koje huči“ jednog davnog ljeta na otoku Braču.

S ljubavlju, iskreno Vaš, izvjesni M.T.

(zurnal.info)