PISMENA ZADAĆA (audio): Pisanje kao pokušaj zavođenja

Zamislimo da je život igra. Mnogi će, moguće, odmah diskvalificirati takvu pretpostavku kao krajnje neozbiljnu. Život je ozbiljna stvar pa kako može biti nešto djetinjasto poput igre. Odrasli se, kažu, ne igraju.

Zamislimo sad da je ovo što čitate igra. Pravila vam neću otkrivati. Otkrijte ih sami. Uostalom, otkrit će se na kraju.

Ljudi pišu priče. I ovo je priča. U pričama se, kako već nalaže red, nešto dešava, nešto što čitatelja uvuče u sebe i drži mu pozornost. Može to biti nešto čehovljevski uobičajeno, nešto svakodnevno ispod čega se uvijek valja neka napetost.

Može to biti i neka kriminalistička priča kod koje je napetost uvijek na površini i praktički se počne odvijati na samom početku. Priča pak može biti i opis krajolika u kojeg je netko zagledan. Koliko li samo ono stranica pada kap s lista u Čarobnom brijegu Thomasa Manna?

Pravilo je i da se u slučaju novinarskih priča uvijek nešto dogodilo, nešto o čemu novinar izvješćuje javnost. Ljudi imaju potrebu čuti priče i njihova razna tumačenja. Imaju potrebu i polemizirati o tome. Iznositi vlastito viđenje stvari. A sad već možemo polako zaključivati ovu priču ni o čemu. Pisanje je igra i ako ste ovo ispratili do sada jasno je da se igra može pratiti i kad se u njoj ništa posebno ne zbiva. Kao što se ne zbiva ni u ovoj priči o pričanju priča.

Jer ovo je samo igra. Mogli bismo reći i neki pokušaj zavođenja, navođenja nekoga da isprati nešto u čemu se suštinski ne događa ništa a da se ipak zamisli nad time, da prati zaigranost nečijeg tijeka misli i možda, na koncu, i pobjesni zato što imaju dojam da ih je netko upravo vukao za nos - što nikako nije istina.

On samo sjedi samotan i želi se obratiti nekome nepoznatom ili poznatom, reći mu da je prisutan i da je svjestan vaše prisutnosti negdje tamo, meni neznano gdje, reći mu da misli na njih i da se i u pričama bez konkretnih događaja uvijek nalaze zameci nekih emocija.

Potreba, na primjer, da se bude voljen i da se ljubav pruži. I da život bude igra. Nekad razularena i besmislena, nekad lagana i lijepa kao mir mostarske noći.

Nema utakmica bez faulova ali ni bez lijepih poteza. Upravo tako nam teku i životi. Ka velikom jedinstvu.

(zurnal.info)