Zgureni pod teretom s kojim ne znamo što bismo posrćemo svijetom oponašajući zaposlenu užurbanost, vođeni tek neurozama koje se odmotavaju poput algoritma, održavaju i usložnjavaju same sebe.

Mačić ti sjeda u krilo i prede. Zahvalan si mu zbog toga. Sve što drugi govore je nerazumljivo. Želiš da sve te glasove zagluši makar zvuk motorne pile. Čini ti se da ni on ne narušava tišinu šume već postane njezin sastavni dio.

Djeca i jesu tvrdoglava kao magarad, ispituju granice tuđeg strpljenja stalno radeći nepodopštine. Neki od nas, u koje ubrajam I sebe, ostaju takvima i u doba zrijenja i zrelosti. Možda su mi zbog toga magarci najdraže životinje.

Čovjek od prirode tisućama godina otima prostor, a ja svojim očima svjedočim o njezinoj snazi i to usred grada. Čovjek se nužno bori s prirodom, svladava je i kroti i to je, takorekuć, ljudska priroda. Ta borba nije problem, ona je sastavni dio prirode, univerzuma. Problem čovjeka je potpuno odrođenje od prirode, zaboravljanje, zanemarivanje njezinih principa. Bahato je to od ljudske rase, krajnje arogantno.

Zapravo, malo toga znam. Točnije, za malo toga u svom životu imam racionalno objašnjenje. Tome svakako nikada i nisam bio naklonjen. Otuda, valjda, kod mene i ima toliko pitanja i dilema a odgovora niotkuda

Sva ljepota je tu. A mi svijet krojimo po sebi i nekim potpuno imaginarnim vrijednostima.

Čovjek se rodio u Banatu i ono za što sam se posebno zakačio jeste njegov lament nad činjenicom da je samo za vrijeme njegovog djetinjstva grad u kojemu se rodio nekoliko puta mijenjao ime. Te Bečkerek, te Veliki Bečkerek, te Petrovgrad a, na koncu, Zrenjanin. Kako god se zvao taj grad je i dalje ostajao njegov zavičaj, mjesto za koje su vezana njegova najranije sjećanja.

Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.

Kada stasaju u punu zrelost svi ti ožiljci po njihovoj kori, urezana slova ili pokušaj da im se oguli koža bit će trag njihovog života. Sve su to uspomene. Sve je baš kao kod ljudi ili je kod ljudi sve baš kao kod drveća.

I koliko god gleda unazad čini mu se da ničega osim odrona nije ni bilo. Zato se valjda i osjećamo zatrpanima, kao da smo pod gomilom kamenja. Pritisnuti sve teže dišemo. Ne čuje se više naš jezik. Nerazgovijetan je u gomili svakodnevnih malih eksplozija koje izazivaju odrone koji nas zatrpavaju.

Nije potrebno podignuti zid kako bi prepolovio grad. Dovoljno je zonu između dva svijeta ostaviti razrušenom i zapuštenom. A kada konačno na red dođe pitanje obnove te zone potrudiš se da kroz nju prođe, pješacima prelazna uz osobni rizik, četvorotračna cesta. Kao u Mostaru.

Zadnjih se dana po medijima povlači skandal fabriciran tko zna od koga i zbog čega točno obzirom ljudi umiješani u taj skandalčić optužuju jedni druge za izazivanje istog. A stvar je krenula oduševljenom suradnjom rečenih aktera.

Puno je pisaca na koje je ova vježba primjenjiva. Malo je onih koji bježe vašim jezičnim vještinama koliko god izvježbani bili. Jedan od takvih nas je jučer napustio a s njim je s onu stranu stvarnosti otišao i cijeli jedan poseban, naizgled razumljiv, ali sasvim njegov, osoban, privatni mikrojezik.

Treba se skloniti od pogleda koji nas kradu. Kako nas ne bi bilo. Zato me nervira hotel koji od prije nekoliko godina zaklanja horizont, moj pogled na krovove grada. Sada prozori zure jedni u druge. Za razliku od hotelskih soba nisam na svoje prozore htio stavljati zavjese.

Zato je poruka koja neće stići na adresu: sjetite se da iza vas milijuni ljudi grizu nokte dok igrate, vi niste tu da igrate za trgovce ljudskim mesom nego za to ljudsko meso.

Svijet u kojemu živimo sve više podsjeća na prizore iz romana „Zločin i kazna“ Fjodora Mihailoviča Dostojevskog. Svijet je to izgubljenih, možda bolje reći, ljudi nesnađenih u okolnostima u kojima su se zadesili.

Ne dopustite nekad da vas truju kako bi ste vi dalje prenosili zagađenje. Jer to je opet rat u kojoj sirotinja gine za bogate. U kojoj ste posvađani s ljudima koje ne poznajete jer vas je netko napunio kojekakvim stavovima. Probajte umjesto stava stvoriti mišljenje.

Biografija Edina Ramulića priča je pred kojom častan čovjek može jedino zašutjeti. Valja dobro razmisliti da bi se shvatilo kako je moguće u sebi, nakon svega, pronaći toliko ljudskosti da se živi bez mržnje i da se vlastita patnja ne pretvara u nešto s čime se trguje na neljudskoj političkoj tržnici u Bosni i Hercegovini. Zato je pojava makar jednog čovjeka, pojedinca za primjer, tolika smetnja silnim trgovcima smrću i patnjom.

Rijetki su oni koji su uspjeli upasti u krug privilegiranih kojima igra postane posao. To je uglavnom dobro plaćeno jer svi vole gledati kako se odrasli ljudi igraju. Tako posredno proživljavaju svoje snove. Većina dječaka, barem u jednom periodu djetinjstva, sanjari o izlasku pred ispunjene tribine u pratnji suigrača. Oni se dodaju i poentiraju igrajući se s loptom. Publika ih podržava ili pokušava demotivirati, ovisno igraju li pred „svojima“ ili na strani.