Narod je problem za sebe. Čini ga uglavnom skupina zlobnih gubitnika od kojih je  90% uvijek spremno potpisati lojalnost i samom vragu ukoliko mu to jamči puki goli život. S obzirom da je tome tako, ne trebam se čuditi što tzv. većina ili, bolje reći, žalosni prosjek, koji je banjalučkim siledžijama isporučio ženu koja se pokušala skriti u skupini promatrača, ne može dokučiti da je protiv prava manjina zato što nije svjestan koliko je sam obespravljen.

Dok god institucije države koje su danas SDA pretorijanci spremni braniti oružjem nisu radile svoj posao, dok su predmete s njihovim aferama zaturale u labirintima hodnika državnih institucija, sve je bilo u redu. Ako nije ugrožena Familija, ako je SDA nedodirljiva, onda su i institucije sistema besprijekorne.

Nekim čudom čak imamo i svoje države. One su, dakako, ograničene. Unutar njih smo proglasili kolektivnu neovisnost. Imamo način na koji se ponašamo, takozvani mentalitet. Skrpimo i nekakvu povijest.

Odavno sam umoran od povijesnih događaja i povijesti generalno. A ona nam se ponavlja jer je pogrešno tumačimo i, uglavnom, ne poznajemo dovoljno dobro. Tako lakše nasjedamo na propagandu. A upravo je ona proteklih godinu dana u potpunosti zamijenila ostatke nekakvog klasičnog novinarstva i medije svela na dio propagandne mašinerije i marketinške industrije.

Tako to biva, kad čovjek ne razmisli prije nego nešto kaže velika je mogućnost da, naprosto, ispadne glup. Žao mi je što je u ovom slučaju riječ o čovjeku koji često svojim radom i energijom zaslužuje pohvale. No, očito je tanak na ideološkom polju pa od drveta ne vidi šumu.

Počinjem paziti na jezik. Njegove nijanse. U razgovoru s drugima izbjegavam riječ – moram. Pokušavam je zamijeniti riječju trebam kako bih došao do – želim. U suštini, pokušavam se preprogramirati.

Dijalog se vodi s neistomišljenicima. Dijalog! Nikakvo uvjeravanje i dernjava tu nemaju mjesta. Ukoliko želimo istinski demokratsko društvo.

Dugogodišnje trovanje takozvanim bitnim stvarima ponekad, čini mi se, prijeti da me potpuno pregazi i pomrači da se više nikad ne sastavim sa samim sobom, čovjekom kakav sam htio biti sebi i bližnjima.

Previše pisati o ovoj budalaštini nema nikakvog smisla. Razumijem kad dođu hajvani. Ali dragi moji, jel'  se onako dočekuju gosti?

Jedna od vijesti koje sam željno iščekivao na početku nove godine jeste rasplet situacije oko izbornika nogometne A vrste Bosne i Hercegovine. Što se toga tiče sve je djelovalo uobičajeno suludo, dapače paradoksalno. Isti savez koji je Ivajlu Petevu dao potporu nakon katastrofalnih kvalifikacija za SP odlučio je izborniku izglasati nepovjerenje nakon što je uspio osvojiti skupinu Lige nacija. Stvar je odavno jasna, a ova činjenica ju je dodatno osvijetlila: treba mijenjati savez a ne izbornike!

Sve maštarije o ljepšem, pravednijem svijetu stanu u trenutak zamjene kalendara. Tako i ja, sasvim prostodušno, snatrim kako će sve biti drugačije, promijeniti se preko noći; da ću oči tog prvog jutra nove godine otvoriti svjetlosti ljepšeg i plemenitijeg svijeta i da će stoljeće u kojemu živimo postati blagonaklono

Ispada nikome nije bitno sve ono o čemu se pričalo prije prvenstva. Poginuli radnici, nepoštivanje ljudskih prava, činjenica da je domaćinstvo rezultat korupcije i tako dalje. Svi pričaju o jednom od najzanimljivijih i najbolje organiziranih prvenstava u povijesti.

Zadnjih par godina na Djeda Mraza me redovito podsjete i funkcioneri Stranke demokratske akcije. Ove godine to je učinio Edin Ramić, federalni ministar za izbjegla i raseljena lica. Pozivajući se na princip nediskriminacije i poštivanja prava i sloboda svih uposlenika Ministarstva izrazio je bojazan da bi posjet Djeda Mraza njegovom Ministarstvu mogao povrijediti vjerska osjećanja nekih od zaposlenika.

Malo toga ukazuje da je ovdje bila riječ o klasičnom pljačkaškom pohodu pa možemo izvesti i zaključak da je „gašenje“ mostarske Saborne crkve poruka malobrojnoj srpskoj zajednici u Mostaru. Crkva s ovakvom vrstom poruka teško može ostati istinski Saborna a vrlo lako se može pretvoriti tek u spomenik nekom iščezlom vremenu i narodu. Zato je jako važno da javnost sazna imena i motive onih koji su počinili ovo djelo.

Što je sila povijesti u odnosu na naše male, osobne tuge i tragedije? Zašto nam se sudbina „našeg“ naroda natura kao bitnija od naše osobne sudbine?

Mnogi iz njegove generacije su se igrali sa smrću. Brzo ih je i progutala ali njemu je i ona bila eksperiment. Volio je život i bio sam uvjeren da će ta ljubav pobijediti, da će dočekati duboku starost kao neki žilavi Irski pijanac, i bio je na dobrom putu. Ali, ta poruka, te noći, prije par tjedana, oh, odmah sam osjetio, dolazi od čovjeka kojeg muči nesanica u bolnici. A zaspati ne može jer se plaši da će to biti onaj zadnji, vječni san.

Umjesto predstavljanja momčadi medijski uvod u Mundijal u Kataru bile su reportaže i dokumentarci o korupciji unutar FIFA – e i stradanju stranih radnika na gradilištima u malenoj zemlji koja nije imala nikakve preduvjete za organizaciju ovakve vrste događaja. Sve to doprinosi gorkom okusu kojeg čovjek osjeća dok gleda utakmice ovih sumornih zimskih dana.

Nama ne trebaju novi zakoni niti novi ustav. Nama kao društvu treba kolektivna terapija. Stav – super si ti dok god se u potpunosti slažeš sa mnom i priznaješ da si kriv za sve što se dogodilo i događa – ne vodi nigdje. Ova terapija mora biti dvosmjerna. Netko bi ju mogao nazvati političkim dijalogom. A dijalog osim pričanja podrazumijeva i slušanje.

Mostar nije nikakva crna rupa već jedini grad u BiH u kojemu se još uvijek vodi nekakav dijalog, rasprava između različitih principa što dovodi do dizanja na noge onih koji žive u miru i udobnosti svojih etnički čistih sredina. Opet se događa to da su događaji iz Mostara razotkrili licemjerje BH politike te natjerali određene aktere da skinu maske i prestanu se lažno predstavljati.